Dok je pažnja globalne javnosti i mainstream medija hipnotisano fiksirana na kinetičke sukobe u Gazi i Ukrajini, u pozadini se odvija mnogo perfidnija, tiša, ali strateški daleko opasnija igra. Riječ je o fundamentalnom redefiniranju geopolitičke arhitekture Istočnog Mediterana, Balkana i Crvenog mora. Ako zagrebemo ispod površine diplomatskih floskula o “ekonomskoj saradnji” i “energetskim koridorima”, vidjet ćemo jasne konture grandioznog plana opkoljavanja Turske – svojevrsnu strategiju “anakonde” koja se proteže od jadranskih obala do Roga Afrike. Ono čemu svjedočimo nije nasumični niz događaja, već koordinisana multidimenzionalna ofanziva koja cilja na demontažu turske strateške dubine.
Mediteranski trojanski konj: Tiha aneksija Sjevernog Kipra
Prva linija ovog fronta je možda i najpodmuklija jer se ne odvija oružjem, već vlasničkim listovima. Dok Ankara fokusira svoje resurse na vojnu zaštitu Turske Republike Sjeverni Kipar (TRNC) kao svog “nepotopivog nosača aviona”, na terenu se dešava fenomen koji možemo nazvati “nekretninskom obavještajnom mrežom”. Izraelski kapital, maskiran kroz ofšor kompanije i posrednike, sistematski kupuje hektar po hektar zemlje na sjevernom dijelu ostrva. Ovo nije klasična investicija; ovo je arbitraža suvereniteta. Nacionalistički krugovi i obavještajni monitori u regiji s pravom pale alarme. Kupovinom strateških zemljišnih parcela u blizini vojnih baza i obalnih linija, Tel Aviv de facto provodi tihu aneksiju teritorije koja je ključna za tursku doktrinu “Plave domovine” (Mavi Vatan). Cilj je jasan: neutralisati stratešku prednost Turske na Kipru iznutra. Ako Izrael uspije uspostaviti ekonomsku i demografsku dominaciju na terenu, vojno prisustvo turske vojske postat će irelevantno. Kipar se pretvara u trojanskog konja, gdje se “nepotopivi nosač aviona” polahko pretvara u izraelsku isturenu osmatračnicu, svega 70 kilometara od turske obale.
Balkanska “stražnja vrata”: Geografska kliješta
Istovremeno, na zapadnom krilu, svjedočimo onome što analitičari pogrešno tumače samo kao energetsko savezništvo između Grčke, Kipra i Izraela. Međutim, pravi cilj ove osovine je mnogo ambiciozniji – to je manevar opkoljavanja sa sjevera i zapada, odnosno preko Balkana. Izraelska diplomatska i obavještajna penetracija u zemlje poput Albanije, a sve agresivnije i na Kosovu, te pokušaji utjecaja u Bosni i Hercegovini, nisu izolovani incidenti. To je klasični “bočni manevar” (flanking maneuver). Konvencionalna mudrost kaže da je riječ o o ekonomskoj saradnji, međutim jasno se vidi da se radi o geopolitičkom pozicioniranju. Koristeći Atinu kao štit, Izrael se pozicionira “iza leđa” Turske, u njenu strategijsku dubinu – Balkan. Ovo je pokušaj da se Turska stavi pred nemoguć strateški izbor: da li braniti svoje naslijeđe i dubinu na Balkanu ili fokusirati sve resurse na odbranu “Plave domovine” na moru? Stvaranjem neprijateljskog luka koji se proteže od Levanta, preko Krete i Atine, pa sve do Jadrana, Turska se efektivno odsijeca od Evrope, a Balkan se koristi kao poluga za razvlačenje turskih kapaciteta.
Indijski okean i nova “Antihegemonijska” realnost
Međutim, svaka akcija izaziva reakciju, a paradoks ove agresivne izraelske ekspanzije leži u tome što ona stvara uslove za do jučer nezamisliva savezništva. Fokusirajući se na Rog Afrike i strateški tjesnac Bab el-Mandeb, vidimo formiranje “Indo-Abrahamovog” poretka – saveza u kojem Izrael i UAE pokušavaju dominirati ulazom u Crveno more (preko Somalilanda i Jemena). To je glavni razlog priznavanja nezavinosti Somalilanda od strane Tel Aviva, kao i nedavna međusobna bombardovanja između Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije. Osim pozicioniranja blizu Huta koje podržava Iran, Izrael pokušava ovladati ključnih tjesnacem koji je za njegovu opstojnost od vitalnog značaja, ali i razbiti tursko pozicioniranje u Somaliji. U svemu tome, svakako mu je od velike pomoći strategija koju slijedi UAE.
Mnogi analitičari i dalje posmatraju Tursku, Iran i Saudijsku Arabiju kao vječne rivale za titulu lidera islamskog svijeta. No, realpolitik diktira drugačije. Izraelska ekspanzija u Indijskom okeanu je jedina sila dovoljno moćna da prisili Ankaru, Teheran i Rijad na taktičko zbližavanje. Suočeni s mogućnošću da Crveno more postane “izraelsko jezero”, ove tri regionalne sile, uprkos svojim ideološkim razlikama (sunitsko-šiitski rascjep), guraju se ka formiranju “Tripartitnog pomorskog pakta”.
Sigurnost Bab el-Mandeba i trgovinskih ruta više neće zavisiti isključivo od zapadnih koalicija, već od ovog ad-hoc pakta protiv opkoljavanja. Turska, sa svojom bazom u Somaliji, Iran sa svojim utjecajem u Jemenu, i Saudijska Arabija kao hegemon Crvenog mora, shvataju da je “Indo-Abrahamova” alijansa egzistencijalna prijetnja za sve njih. Ako se u tu jednačinu doda i spavajući div poput Indije, koja ne skriva svoj afinitet prema Izraelu i UAE, ukoliko ne dođe do skorijeg zbližavanja osovine Ankara-Rijad-Tehran, svaki naredni dan čekanja će samo dodatno usložnjavati poziciju navedenim akterima.
Zaključak: Strateško otrežnjenje
U ovakvoj konstelaciji snaga, gdje se obruč steže od Levanta do Balkana, Turska mora hitno rekalibrirati svoj vanjskopolitički kompas. Oslanjanje na NATO saveznike se pokazalo kao iluzija, jer upravo ti “saveznici” žmire na arhitektiranje ovog opkoljavanja. Spas Ankari u ovom historijskom trenutku ne leži u Briselu ili negdje drugo, već u strateškom, gotovo urgentnom zbližavanju sa Teheranom i Rijadom. Naravno, taj savez ne mora ni za jednu od navedenih zemalja biti paradigmatski, već labav i orijentiran na aktuelni problem koji je zajedničkog karaktera. Vrijeme je da se dekonstruiše vještački nametnuti narativ o “vječitom sukobu” sunita i šiita, ili rivalstvu za dominaciju nad islamskim svijetom. Taj sukob je bio gorivo koje je omogućilo stranim silama da implementiraju strategiju divide et impera (zavadi pa vladaj).
Logika je neumoljiva:
– Saudijska Arabija počinje shvatati da u “Indo-Abrahamovom” poretku ona nije partner, već meta ekonomske subjugacije gdje Tel Aviv preuzima ulogu tehnološkog i trgovinskog hegemona, uz vrlo agresivno teritorijalno širenje, tik na njenim granicama.
– Iran je svjestan da mu “Osovina otpora” nije dovoljna da probije izolaciju ako Turska ostane u zapadnom taboru, mora spašavati svoje pozicije u regiji.
– Turska vidi da joj se oduzima “Plava domovina”.
Jedina sila koja može parirati izraelsko-emiratskom pritisku i osigurati tjesnace (od Bosfora do Bab el-Mandeba) je sinergija ove tri sile. Turska vojna industrija i NATO standardi, iranski asimetrični kapaciteti na terenu i saudijski finansijski i energetski utjecaj predstavljaju “Trijadu opstanka”. To bi stvorilo geopolitičku realnost na terenu koju bi i Washington morao uvažiti, jer su mu Turska i Saudijska Arabija vrlo bitne za opstanak na Bliskom istoku. Bez dobrih odnosa sa Ankarom i Rijadom se komplikuje i pozicija SAD-a u regiji, i toga je Trumpova administracija vrlo svjesna. Iz tog razloga, bi i SAD bile dovedene pred svršen čin, što bi nužno umanjilo njihov pritisak na ove tri zemlje.
Ovo zbližavanje nije stvar ideološke ljubavi, već hladne, proračunate realpolitike nužde. Ukoliko Ankara, Teheran i Rijad ne formiraju zajednički sigurnosni kišobran – neku vrstu bliskoistočnog antihegemonijskog pakta – bit će pojedinačno demontirani. Izrael računa na njihovu podjelu. Njihovo ujedinjenje je jedina varijabla koju zapadni planeri u svojim simulacijama ne mogu pobijediti.
Za Tursku, put ka sigurnosti na Balkanu i Mediteranu paradoksalno vodi preko Teherana i Rijada. Samo osigurana leđa na Bliskom istoku omogućavaju Ankari da se fokusira na razbijanje “Mediteranskog trojanskog konja” na Kipru i zaustavljanje erozije utjecaja na Balkanu.
(Stav)