Nakon nedavne američke „turneje“ predstavnika vlasti iz RS-a i lobiranja da se preko utjecajnih kongresmena i administracije u Bijeloj kući osigura podrška za nezavisnost (ali ne i „otcjepljenje“ – tvrdi Dodik) tog entiteta, predsjednik SDA Bakir Izetbegović je napravio jedan od politički najzrelijih poteza u posljednje vrijeme. Izetbegovićev odlazak u Ankaru i razgovor sa turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom bio je racionalan i diplomatski promišljen odgovor na pokušaje Milorada Dodika da u Washingtonu nametne jednostranu i štetnu sliku o Bosni i Hercegovini.
Turska je zemlja koja ima širom otvorene kanale prema aktuelnoj američkoj administraciji. Predsjednik Erdogan je često na direktnoj telefonskoj vezi sa Donaldom Trumpom, koji ne krije koliko uvažava turskog lidera. Po povratku iz Ankare, Izetbegović je u intervjuu za TV BIR otkrio je da je Erdoganu ostavio prevedeno na turski sve što je Dodik govorio o muslimanima u BiH i o Turcima.
„On (Erdogan,op.a.) je procijenio da to nije bezazleno i pitao šta konkretno tražim – to je da dođemo do ljudi koji kreiraju politike, prvenstveno u SAD-u, i da demontiramo laži“, kaže Bakir Izetbegović.
Na pitanje voditelja jesu li Recep Tayyip Erdogan i Turska najveći prijatelji Bosne i Hercegovine, Izetbegović je odgovorio da se treba učiti diplomatiji od Erdogana, odnosno balansirati između ključnih partnera. Nema dileme da Bosni i Hercegovini trebaju i EU i NATO i SAD, ali u tom kontekstu Turska može biti veoma važan multiplikator utjecaja prema tim strateškim partnerima, a ne zamjena za Zapad. Upravo u toj suptilnoj ravnoteži ležala je vrijednost Izetbegovićeve posjete Turskoj: pokazati da BiH može voditi višeslojnu vanjsku politiku bez odricanja od svojih ključnih euroatlantskih ciljeva.
A onda je uslijedila ova izjava.
„Skandinavske zemlje su više investirale u BiH nego islamske zemlje. Mi smo s muslimanima braća, ali ovo su brojke. Turska je vjerovatno najsrčaniji i najutjecajniji prijatelj BiH. Oni imaju emotivnu i genetsku vezu s nama, tamo živi nekoliko miliona Bošnjaka. Oni su uvijek tu prisutni. Mi smo vezani na različite načine. Ne investiraju, ali ćete ih uvijek naći na Alijinom mezaru, osjećaju ga kao svog“, poručio je Bakir Izetbegović.
Emotivne reference na „Alijin mezar“ i njegovu simboliku možda kratkoročno podižu temperaturu među pristalicama Stranke demokratske akcije, ali u kontekstu ozbiljne međunarodne politike, djeluju banalno, provincijski i samoponištavajuće. Time je fokus sa strateških interesa BiH i borbe protiv dezinformacija koje preko svojih izdašno plaćenih američkih lobista pokušavaju progurati Dodik i njegovi saradnici, skrenut u patetiku i već tradicionalni unutrašnjopolitički folklor.
Izetbegovićeva patetična izjava o Turcima koji ne investiraju u BiH, ali zato redovno posjećuju Alijin mezar, dio je većeg problema domaće politike koji je posebno karakterističan za političke predstavnike Bošnjaka – nesposobnost da se zadrže u sferi ozbiljne državničke komunikacije bez skliznuća u emotivni populizam. Osim toga, konstatacija da Turci „ne investiraju“ u našu zemlju je i netačna i „prijatelji“ iz Turske je veoma lako mogu protumačiti kao ponižavanje i minimiziranje njihove podrške Bosni i Hercegovini.
Razvojna pomoć koju je Turska u posljednjih 25 godina pružila institucijama Bosne i Hercegovine kroz svoje različite institucije (u prvom redu tu su TIKA, Generalna vakufska direkcija i Crveni polumjesec) iznosi više od 400 miliona eura. Pored toga, u BiH trenutno posluje skoro 1.000 kompanija sa turskim kapitalom. Ako se uzmu u obzir ulaganja privatnog sektora, uključujući i kasnija ulaganja u proširenje kapaciteta, donacije općinama i nevladinim organizacijama, ulaganja Turske u BiH od 1995. do danas premašila su cifru od milijardu eura, čime se ova zemlja svrstava među deset najvećih stranih investitora u BiH. A to nije “ne-investiranje”, kako je to nes(p)retno svojom izjavom predstavio Izetbegović.
Simboličke geste i podsjećanje na tradicionalne veze su važni, ali još je važniji dosljedan politički narativ zasnovan na interesima države, investicijama i strateškim partnerstvima. Upravo je to Bakir Izetbegović nakratko demonstrirao posjetom Ankari – i upravo je to sam relativizirao lošom retoričkom završnicom.
Bosni i Hercegovini i njenim političarima nikada nije nedostajalo emocija. Nedostaje im disciplinirana i dugoročno promišljena diplomatija. Onog trenutka kada domaći lideri uspiju zadržati fokus na tome, njihovi najbolji potezi neće biti zasjenjeni vlastitim riječima.
