Izjava Vijeća sigurnosti UN-a o Bosni i Hercegovini može se posmatrati u nekoliko ključnih konteksta, ali uvijek se mora polaziti od histroijske uloge UN-a u odnosu na BiH, kao i trenutne međunarodne dinamike, koja uključuje utjecaj Rusije, ali i ulogu OHR-a.
Na temelju izjave, možemo vidjeti da UN, uprkos tome što poziva na politički dijalog, zapravo nije spreman poduzeti konkretne mjere koje bi mogle dovesti do stvarne stabilizacije. Pozivanje na dijalog, bez eksplicitne podrške za sankcije, angažman OHR-a ili jaču misiju EUFOR-a, može se smatrati nedostatkom odlučnosti.
Ovo pozivanje na dijalog i izbjegavanje konfrontacija također može odražavati trenutnu političku klimu unutar UN-a, gdje stalne članice (posebno Rusija, ali i Kina) često blokiraju drastičnije mjere.
UN je, nažalost, bio duboko umiješan u kontroverze vezane za Bosnu i Hercegovinu tokom agresije na BiH, UN je, iako bio prisutan na terenu, imao značajne propuste u zaštiti civila i održavanju sigurnosti. Najveći primjer ovoga bila je nemogućnost zaštite Srebrenice 1995. Godine.
UN-ove snage (UNPROFOR) bile su oslabljene restriktivnim mandatima i nemogućnošću da poduzmu učinkovite vojne akcije. Iako je UN naknadno osudio ove događaje, sam neuspjeh međunarodne zajednice da spriječi masakr ostavio je dubok trag u historiji BiH.
Danas, kad se gleda iz perspektive izjave Vijeća sigurnosti, čini se da UN i dalje ne donosi konkretne mjere koje bi zaista pomogle stabilizaciji BiH. Uvijek postoji velika politička kalkulacija unutar Vijeća sigurnosti zbog različitih interesa stalnih članica, a to dovodi do izostanka jasnih i odlučnih akcija u kriznim situacijama.
Nije slučajno što u izjavi Vijeća sigurnosti nije spomenut OHR. Uloga OHR-a, kao institucije koja je uspostavljena kako bi nadzirala provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma i bila garancija političke stabilnosti BiH, bila je i ostala vrlo osjetljiva. Podrška OHR-u od strane UN-a ili Vijeća sigurnosti BiH može biti problematična zbog političkih nesuglasica među članicama Vijeća sigurnosti, koje često imaju različite stavove o ulozi visokih predstavnika.
Od dvijehiljaditih godina, kada je međunarodna zajednica pod velikim pritiscima počela razmatrati smanjenje ovlasti OHR-a, argument je bio da BiH treba preuzeti odgovornost za vlastitu stabilnost. Izjava Vijeća sigurnosti sada, koja ne spominje OHR, može se interpretirati kao dodatna distanciranost međunarodne zajednice od direktne intervencije i kontrole u BiH, što samo podcrtava nesigurnost i nestabilnost.
Zato odluka UN-a možda jeste dobra, jer se deklarativno navode Ustav BiH, država BiH…No, podsjetimo da se i bjegunac Dodik poziva na Ustav I Dejtonski mirovni sporazum.
Izjava Vijeća sigurnosti UN-a iako formalno poziva na dijalog i očuvanje mira, može se tumačiti kao nastavak pasivne politike UN-a prema BiH. UN je, kroz svoju historiju, propustio pružiti pravične odgovore na krize i agresiju prema BiH, a izostanak potpore OHR-u samo dodatno naglašava nesigurnost međunarodnih nastojanja u BiH. Rusija, s pravom veta, ostaje ključni faktor koji ometa bilo kakvu ozbiljniju međunarodnu akciju, dok se BiH suočava s ozbiljnim političkim izazovima bez jasne međunarodne podrške.
(NAP)
