Skoro pet godina svog života potrošio sam na praćenje ruskog uticaja u Bosni i Hercegovini i regiji. Ismijavali su me, pisali viceve o meni, potcjenjivali moje priče o Rusima i njihovim operacijama. I nisu to radili samo “botovi”. Moje “ruske priče” nervirale su federalne i državne ministre, glasnogovornike partija, analitičare i, što je najtužnije, kolege novinare. Javno su po televizijama govorili da pretjerujem, da taj štetni ruski uticaj nije baš toliki, da mi se “priviđa”.

Danas, pak, ti kritičari postaju eksperti za štetni ruski uticaj, na televizijama analiziraju ukrajinsko pitanje, Sjeverni tok II, američke sankcije, ruske oligarhe… Sve ono, zapravo, o čemu je proteklih godina govorilo nekoliko novinara u BiH.

TAJNE OPERACIJE U BIH

Bio je 10. juni 2019. godine kada je tadašnji ruski ambasador u BiH Petr Ivancov došao na N1 da bi “uživo” rekao da nisam kredibilan, da pišem neistine, da sam izmislio priču o operaciji hrvatske SOA u BiH, da priče o Milanu Tegeltiji nisu relevantne i da Gordana Tadić s njim nije dogovarala ništa.

Tri godine kasnije, Milan Tegeltija je sa svojom (prvom) pratiljom na crnoj listi SAD-a, Gordana Tadić je razriješena dužnosti zbog montiranih istraga, hrvatski predsjednik Zoran Milanović otvoreno podržava Rusiju, a sin najbitnijeg Putinovog obavještajca Nikolaia Patruševa, Dmitri Patrušev, javno govori kako je Hrvatska jedan od najbitnijih ruskih partnera u Evropskoj uniji i NATO-u.

Pet godina su ruske tajne operacije u Bosni i Hercegovini prikazivane kao borba protiv korupcije i korumpiranih lidera. Ali ako malo bolje pogledate, vidjet ćete ko je bio meta “antikorupcijskih” operacija. Zahvaljujući pravosuđu kojim je upravljao danas otvoreni rusofil Milan Tegeltija, procesuirana su četvorica ministara sigurnosti BiH (Fahrudin Radončić, Selmo Cikotić, Sadik Ahmetović i Dragan Mektić). Nijedan od njih nije bio miljenik ruskih ambasadora u BiH. Istovremeno je “antikorupcijski cunami” obuhvatio direktora OSA Osmana Mehmedagića, kojeg su, opet, nešto ranije Rusi “prokazali” kao izvor antiruske histerije. Uslijedio je, potom, atak na predsjednika Suda BiH – Ranka Debevca. Na kraju su se na udaru našli i članovi novog saziva Centralne izborne komisije BiH. I sve to uz saopćenja ruske ambasade u Sarajevu kako se tobože jedino oni ne miješaju u unutrašnje poslove BiH?!

Za to vrijeme lider HDZ-a BiH Dragan Čović je išao u goste jednoj od najbitnijih Putinovih saradnica Valentini Matvijenko, u ruskim medijima otvoreno pozivao na “širenje ruskog uticaja u BiH” i postao počasni akademik izvjesne ruske evropske akademije nauka i umjetnosti smještene u Beču.

Milorad Dodik je, pak, posjećivao Kremlj, ugošćavao čelnike paradržava Abhazije i Južne Osetije, sedmično razgovarao sa ruskim ambasadorima koji su, svaki put, na sjednicama PIC-a izdvajali mišljenje onda kada je trebalo osuditi antidejtonsko djelovanje udruženog Čovićevog i Dodikovog poduhvata. Iz domaćeg arsenala vrijedi izdvojiti redovitu pojavu laganih večera s teškim temama Dodika i ruskog ambasadora, nakon što se Milorad ukaže u Predsjedništvu BiH i sretne sa predstavnicima Zapada.

Dežurni analitičari, takozvani eksperti i većina medija su histerično izvještavali o “velikim korupcijskim” aferama, skrećući zapravo pogled sa procesa razvaljivanja BiH i stvaranja ruske “laktaške narodne republike” (LNR). Nisu, baš, smatrali “skandaloznim” ni ono Dodikovo mahanje Oslobođenjem, kao “listom koji, uz američku pomoć, piše o štetnom ruskom uticaju”.

Danas su Rusi i njihove operacije sveprisutni. I neka su. Ali lahko je vidjeti ono što je očigledno. I, obično onda kada opasnost postane očigledna – bude prekasno za reakciju.

Otkako je otišao Petr Ivancov, a funkciju ambasadora preuzeo Igor Kalabuhov, Rusi su u BiH skinuli rukavice. Rođeni Ukrajinac, Igor Kalabuhov počeo se javno obračunavati sa novinarima i diplomatama drugih država u BiH, otvoreno upozoravati i prijetiti. Ivancov nije imao potrebe za tim. Umjesto njega, pritiske na ruske “protivnike” je vršilo pravosuđe Milana Tegeltije. Slale su se anonimne prijave, nadležni tužitelji su hitno formirali predmete, a mediji su spremno čekali na ulazu u zgradu Tužilaštva BiH da svakog ko je iole imao uticaj da se odupre novoj “luhanjskoj narodnoj republici” označe kao – kriminalca.

Rusi su tu, reći će danas brojni eksperti što svakodnevno uživo gostuju po televizijama i pričaju o nečemu što je postalo – očigledno.

NEĆE RATOVATI, ALI RATUJU…

Da, Rusi su tu. I bili su tu. Bili su tu još od početka devedesetih, kada je Moskva u BiH slala dobrovoljce da pucaju po Sarajevu – oni najubojitiji ponijeli su i ordenje za to. Bili su i u Haagu da iznose ekspertize kako je Armija RBiH odgovorna za zločin na Markalama. Da, tu su već dugo. I sve su agresivniji. Političko i analitičko Sarajevo nisu razbudile moskovske akcije iz 2008. u Gruziji, kada su nastale paradržave Južna Osetija i Abhazija. Ni ruska aneksija Krima iz 2014. godine nije davala jasne signale “političkom i analitičkom” Sarajevu da bi u BiH, umjesto Luhanjske narodne republike, mogla nastati laktaška narodna republika.

Čini mi se da je posljednja kriza u Ukrajini mnogima otvorila oči. Izvor problema je identificiran. No, sada je pitanje kako riješiti taj problem. Amerika, poručit će njen predsjednik Joe Biden, neće ratovati protiv Rusije. Neće ni Evropska unija. U Ukrajini će ratovati Ukrajinci. Ustvari, oni ratuju već osam godina. Sada su samo reflektori upaljeni. Nemojmo živjeti u zabludi, niko neće ratovati ni za Bosnu i Hercegovinu. Niko, osim Bosanaca i Hercegovaca koji nemaju “rezervne položaje”. Ali šta može biti problem? Korupcija. Ona ubija patriotizam. I daje “neprijatelju” prostor za djelovanje.

(oslobodjenje.ba)