Pola sata nakon što je u ponedjeljak, u zoru, u bugarskom selu Vetrino, na obali Crnog mora, odjeknula eksplozija koja je uništila dvadeset i pet metara cijevi, kojom iz Rusije , Južnim tokom, na Balkan dolazi plin, Moskva je pokazala ko je energetski gazda Evrope.
Na molbu iz slabašnog Sarajeva da Federaciju „prespoje“ na neki drug tok, Gazprom je odgovorio samo jednom rečenicom – nema drugih izvora za snabdijavanje plinom.
Drugi izvori, naravno, postoje. Jedan od njih ide preko Ukrajine, ali Rusija više u tu državu, kojoj je zapad obećavao evroatlanske integracije, ne šalje plin, već na njenoj granici gomila svoje vojne formacije.
Bugarski kvar Sarajevo je, na kratko, ostavio bez plina, sve dok se nije ukazala spasilačka služba Aleksandra Vučića, da iz svojih zaliha koje se nalaze u srpsko-ruskim spremnicima u Vojvodini, „posudi nesposobnom Sarajevu“ 600 hiljada kubika za preživljavanje krize.
Dva dana prije plinske krize, jedan drugi „bugarski kvar“ s vlasti je u Sjevernoj Makedoniji svrgnuo socijaldemokatu Zorana Zaeva, nekadašnju političku zvijezdu Balkana, koja je krvave glave, ali bukvalno krvave, svoju državu otela iz ruskih ruku i predala je NATO-u i Evropi. NATO će prigrliti Sjevernu Makedoniju, ali Evropska unija je odlučila da ovu državu opet vrati u kandže Putinovih „Makedonaca“ koji su privremeno utočište pronašli u Orbanovoj Mađarskoj.
Službenike Brisela i njihovu stvarnu šeficu Angelu Merkel nisu mnogo zabrinula ukrajinska i balkanska pitanja. Berlin je svoje plinsko pitanje riješio dogovorom sa Putinom, gradeći Sjeverni tok II i prepuštanjem prevarenih Ukrajinaca na milost i nemilost hladnoj zimi i još hladnokrvnijem ruskom predsjedniku. Ista sudbina će zadesiti i Sjeverne Makedonce, koji su, za ljubav Evrope, promijenili čak i identitet, da bi ih, na kraju, Evropa prevarila flertujući s plinskim gospodarom iz Moskve.
Nakon Ukrajine, Sjeverne Makedonije i Crne Gore, na redu je Bosna i Hercegovina. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija danas bi (valjda) trebalo glasati o rezoluciji kojom se produžava mandat EUFOR-a u BiH. No, Ruska Federacija u raspravi o mandatu EUFOR-a vidi svoju šansu za konačni obračun sa Uredom visokog predstavnika u BiH, odnosno sa ovlastima koje su, dvije godine nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, utvrđene u Bonu. Te bonske ovlasti posljednjih je dana jula ove godine iskoristio visoki predstavnik Valentin Inzko, kada je, na oproštaju od funkcije, nametnuo izmjene zakona kojim je inkriminirao negiranje genocida. Sedam dana kasnije Inzko je, nakon nevjerovatne diplomatske ofanzive Njemačke, morao napustiti funkciju da bi u njegovu stolicu sjeo Christian Schmidt. Rusija je odmah osporila Schmidtovo postavljenje, što je, naravno, bilo očekivano. Ali šutnja Berlina koji je učinio sve da otjera Inzka i postavi Schmidta potpuno je (ne)očekivana. Od svog Visokog predstavnika Njemačka je napravila „uvodničara“ na sajmovima Aleksandra Vučića, srpskog predsjednika u čijim se balkanskim akcijama spajaju Angela Merkel i Vladimir Vladimirovič Putin.
Za razliku od beogradskih sajmova, Christian Schmidt teško da može dobiti status uvodničara na, za danas, zakazanoj raspravi u Vijeću sigurnosti. Poslao je Schmidt i svoj redovni izvještaj u kojem upozorava Ujedinjene nacije da je Bosna i Hercegovina na rubu sukoba u BiH. No, moskovske diplomate odlučuju hoće li on dobiti riječ.
Za to vrijeme, Berlin nastavlja saradnju s Moskvom. Kada je nekadašnja „evropska plinska miljenica“ Ukrajina zatražila pomoć u naoružanju od Njemačke kako bi se odbranila od Rusije, Berlin je rekao: ne. Slično „NEIN“ je odjeknulo i Sjevernom Makedonijom kada je Zoran Zaev tražio kandidatski status kojim bi spasio obraz i svoju zemlju.
Angela Merkel je, ipak, bila zagledana u Aleksandra Vučića, kojem je odlučila ostaviti u amanet balkansko pitanje. Jer ona je imala preča posla na Baltičkom moru, gdje je ruska firma kojom upravlja bivši njemački kancelar Gerhard Schroder provlačila plinovodne cijevi koje su povezale Berlin i Moskvu u takozvanom projektu Sjeverni tok II koji je zauvijek raspršio ukrajinske snove o EU i NATO-u.
A gdje je, za to vrijeme, američki predsjednik Joe Biden? Zagledan u pacifičke dubine, na tlu Evrope je utonuo u duboki san, dok se u pozadini čuje ruska uspavanka Bayu Bayuški. A kad vuk dođe, bit će kasno…
(oslobodjenje.ba)
