Nema danas Brane Jakubovića i njegove Dubioze da ispred zgrade Vlade Federacije pruže podršku zeničkim rudarima. Ne piše Vojin Mijatović više srceparajuće statuse na društvenim mrežama svrstavajući se na stranu “obespravljenih rudara”. Ne javljaju se Aner Žuljević i Elmedin Konaković sa amadmanima kojima će , na štetu Elektroprivrede BiH, a za korist indijskog milijardera Mitala, ograničiti cijenu struje za privredne subjekte i domaćinstva. Ne naređuje federalni premijer Nermin Nikšić, kao onog 27. jula prošle godine, upravi Elektroprivrede BiH da nezakonito isplati plate uposlenicima Rudnika Zenica.
“Vlada FBiH prikriva svoj nerad i nesposobnost preko leđa rudara”, govorio je 2021. godine federalni zastupnik Damir Mašić.
I danas tu izjavu možete pronaći na stranici SDP-a. Ali Damira Mašića ne možete pronaći na protestima zeničkih rudara. Otkako je SDP-ov predsjednik nametnut za premijera Federacije, pitanja rudara su pala u drugi plan. Šta se, u međuvremenu, promijenilo? Ništa. Osim što je SDP-ov populizam došao na naplatu i više ih rudarskog bunta ne može spasiti ni Sinan Husić iz Sindikata rudara.
Tri godine smo na Istraga.ba upozoravali šta će se desiti sa elektroenergetskim sektorom ukoliko se ne raščisti stanje u rudnicima. Tri godine su nas žuljevići, mijatovići, mašići, nikšići i pisci iz treće smjene nazivali botovima i režimskim piskaralima. I, evo, danas, kada rudari izlaze na ulicu, opet ćemo principijelno stati na stranu uprave Elektroprivrede BiH sa Sanelom Buljubašićem na čelu.
Jer nije ovaj SDP-ov kadar kriv što su kadrovi njegove stranke prije nekoliko godina, vodeći se populizmom a ne činjenicama, organizirali proteste rudara ispred Vlade Fadila Novalića. Buljubašić danas radi ono što može.
Nije aktualni direktor Elektroprivrede BiH kriv što je na svjetskim berzama cijena električne energije drastično pala. Nije Sanel Buljubašić kriv što Elektropriveda BiH posluje s gubicima. Jer to je u ovakvim okolnostima bilo neminovno.
U novembru prošle godine smo objavili tekst pod naslovom – “Žuljevićev i Konakovićev populizam stiže na naplatu”. Pet mjeseci kasnije je stigao na naplatu.
Podsjetimo na ključne navode iz tog članka.
Propast elektroenergetskog sektora i službeno počinje u decembru 2021. godine kada tadašnji opozicioni delegati Aner Žuljević i Elmedin Konaković dostavljalju amandmane na izmjene Zakona o električnoj energiji.
“Ukoliko dođe do poremećaja na tržištu električne energije na način da se cijena snabdijevanja električnom energijom za kvalifikovanog kupca poveća za više od 20% u odnosu na prethodnu godinu, Vlada Federacije je u obavezi da posebnom odlukom ograniči porast cijena snabdijevanja električnom energijom do 20% maksimalno, pri čemu se isto odnosi, za ugovore sa godišnjim trajanjem ili duže”, navedno je u amandmanu kojeg su predložili Konaković i Žuljević.
“Cijena struje za privredna društva mogla bi biti povećana za samo 20 posto. U konkretnom, ovogodišnjem slučaju, to bi značilo da bi cijena jednog megavata za privredna društva sa 50 eura bila povećana na svega 60 eura. Dakle, Elektroprivreda BiH bi, poveća li cijenu uglja za 20 posto, jedan megavat proizvodila za 51 euro. Veći dio proizvedene struje bi prodavali stanovništvu za 32 eura, dok bi privrednim društvima prodavali struju za 50 eura, odnosno svega četiri devet više od proizvodne cijene ili 140 eura manje od cijene struje na svjetskom tržištu. Ukoliko budu te cijene, projicirani godišnji gubitak Elektroprivrede BiH bi bio 85 miliona maraka, što bi bio siguran put u raspad elektroenergetskog sistema Bosne i Hercegovine”, objavili smo prije dvije godine analizirajući detaljno Konakovićev i Žuljevićev prijedlog.
No, nije ovo jedini uzročnik. Recimo, rudarski protesti i konstantno popuštanje pod pritiskom “socijale”, dovelo je Elektroprivredu u teško stanje. Naime, rudnici u Federaciji BiH, kao dio koncerna, smanjili su proizvodnju za oko 50 posto. To je natjeralo i novu upravu Elektroprivrede BIH da nastavi praksu ranije uprave i da od privatnih rudnika počne kupovati ugalj. Tako sredinom novembra 2023. godine nova Uprava EP BiH odlučuje pokrenuti nabavku 400 hiljada tona uglja od Lagera procijenjene vrijednosti 70 miliona KM.
Podsjetimo, bivša uprava Elektroprivrede BiH je 2022. godine nabavila 600 hiljada tona uglja od Lagera za oko 105 miliona maraka. Cijena je, dakle, ista kao i cijena uglja koji je nabavila aktualna uprava. No, razlika je u nečemu drugom.
Cijena uglja, naime, čini 70 posto proizvodne cijene električne energije. S obzirom na to da je Elekropriveda BiH 2022. godine, zbog visoke berzanske cijene, viškove mogla prodavati za oko 280 eura po megavatu, nabavka uglja od Lagera je bila više nego isplativa. Berzanska cijena struje je, međutim, sada drastično pala i na momente se kreće oko 100 eura. To znači da Elekriprivreda BiH skoro da neće zaraditi ništa bez obzira na to da li svu proizvedenu energiju proda kao “viškove”.
Potvrda naše analize stigla je u martu ove godine objavom informacije da je izvoz struje iz BiH za prva dva mjeseca ove godine iznosio je 128,3 miliona KM, što je pad za skoro 52 posto u odnosu na isti period prošle godine, kada je taj izvoz bio 266,6 miliona maraka
Dakle, pad cijene električne energije na berzi i Konakovićeva i Žuljevićeva “ograničenja” iz 2021. godine mogla bi koštati kompletan elektroenergetski sektor. To, štaviše, nema nikakve direktne veze i sa aktualnom upravom Elektroprivede BiH koju je postavila Vlada Nermina Nikšića. Ima veze isključivo sa populizmom SDP-ovih vedeta, poput Anera Žuljevića, Vojina Mijatovića, Damira Mašića … kojima su FB statusi i fotografije na Instagramu vrhunac političkog djelovanja. Samo su jedno zaboravili – kad se zapali ugalj, onda je požar teško ugasiti.
