Više nema nikakve sumnje: Milorad Dodik je uplivao u kriminalne vode iz kojih nema povratka! Nakon što je osuđen pred Sudom BiH u jednom političko-pravosudnom projektu, nesmotreno je krenuo u osvetnički pohod na pravosudne državne institucije i Agenciju za istrage i zaštitu (SIPA). To je njegovoj pobuni dalo lični pečat i lišilo je političke suštine i kakvog-takvog političkog cilja.
Na samom startu svoje političke avanture Dodik je ostao bez podrške i potpuno sam. Nije ga izravno podržao njegov koalicioni partner i prijatelj Dragan Čović, nije dobio patriotsku podršku nikoga u opozicionom bloku, nije ga podržao niko od evropskih državnika i nije ga podržala ni jedna od relevantnih međunarodnih organizacija. Podrške od Vučića, Orbana i Putina prije su kurtoazne i načelne prirode nego jasne političke i pravne. Te činjenice su zabrinjavajuće!
Dodiku se ovih dana sprema optužnica za izvršenje krivičnog djela Napad na ustavni poredak iz člana 156. Krivičnog zakona BiH, čija dispozicija glasi: “Ko upotrebom sile ili prijetnjom upotrebe sile, ili na neki drugi protivpravan način pokuša da promijeni ustavni poredak Bosne i Hercegovina ili da svrgne njene najviše institucije, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.”
Potpisujući ukaze o proglašenju nekoliko zakona, kojima se zabranjuje njihova primjena na teritoriji Republike Srpske, Dodik se politički razgolitio. Poslao je nedvosmislenu poruku da je odlučio da ruši postojeću ustavnu strukturu BiH. Suspendovanje primjene zakona kojima su utvrđene nadležnosti državnih pravosudnih institucija i policijskih agencija je promjena ustavnog poretka! Sredstva koja je Dodik koristio u toj svojevrsnoj pobuni nisu bila pravno dozvoljena. Za takav postupak Dodik nije imao ovlaštenja. Protivpravnost njegovog čina je očigledna. Dakle, Tužilaštvo BiH će imati lak posao u dokazivanju postojanja krivičnog djela i Dodikove krivične odgovornosti.
Da li je Dodik imao osnova da povjeruje u političku i pravnu opravdanost svog čina? Nije! On nije političar od juče. Morao je da zna da je svako neovlašteno zadiranje u ustavnopravni poredak države ozbiljno krivično djelo. Možda je imao osnova da vjeruje da je pravno ustrojstvo države lose osmišljeno, da ustavno pravni poredak ne štiti u dovoljnoj mjeri prava entiteta, da pravni sistem ima ozbiljnih mana i da se sud ogriješio o njega i njegova prava, ali je morao da zna da je svaki pravni poredak bolji od nikakvog. Uostalom, nije ovo prvi Dodikov ispad sa elementima protivpravnog djelovanja. Više od godinu dana Narodna skupština RS odbija da izvrši izbor dvojice sudija u Ustavni sud BiH. To je dovelo u pitanje funkcionisanje suda na ustavnim osnovama (dva Srbina iz RS i po dva Bošnjaka i Hrvata iz F BiH). Nema sumnje da je u pitanju svjesno potkopavanje institucije Ustavnog suda kako bi se njegovo djelovanje predstavilo kao neustavno. Okrnjeno postupanje Ustavnog suda se ignoriše iako je jasno da je bilo neophodno pravno djelovanje.
Šta su Dodikovi pravni i politički argumenti? Dodik tvrdi da su institucije VSTV, Tužilaštva BiH, Suda BiH i SIPE neustavne i da se koriste protiv RS. Zbog toga traži povratak na “izvorni Dejton”. Pod “izvornim Dejtonom” Dodik podrazumijeva osnovni tekst Dejtonskog mirovnog sporazuma pa zaključuje da ono što nema u izvornom tekstu sporazuma nije ustavno. Međutim, Dodik zaboravlja da je Dejtonski sporazum sve ono što je nastalo iz njega nastalo. A nastale su mnoge institucije na osnovu sporazuma o prenošenju nadležnosti, nametnutih zakona koji su u Parlamentu odobreni (prihvaćeni), kao i drugih odluka visokih predstavnika koje su faktički prihvaćene i provedene. I sve ono o čemu se entiteti dogovore je utemeljeno na dejtonskom Sporazumu. Po svim tim pravnim dokumentima koji su nastali nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma odvijao se život građana BiH punih trideset godina. Milorad Dodik je sve vrijeme bio učesnik dejtonske nadogradnje. Nikada nije osporavao legitimitet SIPE, Tužilaštva BiH, Suda BiH i VSTV. Imao je prigovore u pogledu nekih nadležnosti Suda BiH, vezanih za preuzimanje predmeta od entitetskih pravosudnih institucija, ali neophodnost njihovog postojanja nije dovodio u pitanje.
Dejtonski sporazum bio je pravni fundament na kome se gradila zajednička kuća tri naroda. U osmišljavanju zajedničkog života na tom temelju nastale su Oružane snage, Uprava za indirektno oporezivanje, registarske tablice, zastava, grb, himna… Treba li sve to srušiti zbog toga što ga nema u tekstu Dejtonskog sporazuma? Da li je to put povratka na “izvorni Dejton”? Sud BiH, Tužilaštvo BiH, VSTV i SIPA postoje preko dvadeset godina. To su institucije od fundamentalne državne i društvene važnosti. Šta može opravdati njihovo rušenje? Kako je moguće srušiti nest što se gradilo četvrt vijeka? Da li je rušenje interes građana RS? Šta to znači za međunarodni ugled države BiH? Kako će se to odraziti na privredne tokove RS i njen međunarodni ugled? Koliku štetu će pretrpjeti RS njihovim rušenjem? Zašto Milorad Didik nije o tome upoznao građane RS?
Dodiku i njegovim prvim saradnicima stižu ovih dana pozivi iz Tužilaštva. Dodik se oglasio saopštenjem da se neće odazvati. Ako se ne odazove, a izostanak ne opravda, Tužilaštvu ostaje mjera prinudnog dovođenja. Dodik opominje da će to smatrati napadom na institucije RS, koji će biti spriječen upotrebom sile. Pokušaj privođenja očigledno bi bio rizik visokog stepena. S druge strane, bez pojavljivanja Dodika u Tužilaštvu BiH i njegovog upoznavanja sa predmetom istrage (ispitivanja), nije moguće podići optužnicu. Za Tužilaštvo je u takvoj situaciji jedino rješenje zahtjev za raspisivanje potjernice. Ali, Dodik nije u bjekstvu da bi bio ispunjen uslov za raspisivanje potjernice. Dakle, privođenje Milorada Dodika je za Tužilaštvo BiH jedino pravno rješenje. Odustanak od redovne zakonske procedure mogao bi se pretvoriti u dugotrajan procesni problem.
Nije napad na ustavni poredak jedini Dodikov novi problem. U Tužilaštvu BiH nekoliko godina traju dvije istrage za teška krivična djela (slučaj “Bobar banke” i slučaj kupovine vile na Dedinju). Ako bi se pojavio u Tužilaštvu, Dodik bi bio i zbog ovih istraga završio u pritvoru.
Jedna istorijska analogija, ne tako davna, bila bi od koristi u Dodikovoj političkoj avanturi. Katalonski lider Karles Pudždemon je, nakon neuspjelog pokušaja otcjepljenja pokrajine Katalonije od države Španije, bio optužen za krivično djelo pobune i primoran da pobjegne iz Španije. Skrivao se dugo vremena po Evropi da bi na kraju dobio milost španske vlasti.
Istorija pobuna je takva da uspiju ili da budu ugušene. Po svemu sudeći, Milorada Dodik nije uspio i trebao bi dobro da razmisli šta ga još može snaći.
Možda treba na vrijeme otići da bi jednog dana bio amnestiran!?
(autor ovog teksta je penzionisani sudija Suda Bosne i Hercegovine i prvi predsjednik VSTV-a BiH
