Pred sami kraj posljednje ratne zime intervjuirala sam u svom Travniku Asima Koričića. Jedan od osnivača Sedme muslimanske brigade Armije BiH, integriranje odreda El-Mudžahid u sistem rukovođenja i komandovanja Trećeg korpusa ARBiH i njegovo pripajanje Sedmoj, pozdravio je zahtjevom da osnuje novu brigadu u okviru Sedmog korpusa. Tako je nastala 737. muslimanska, čija je komanda bila u samom centru grada.
POGONSKO GORIVO
Bio je ramazan, poslije će se ispostaviti usred velikih priprema za operaciju Vlašić, a Asim je – potaknut mojim pitanjem o islamizaciji i vojske i društva – ustao od stola i pozvao me do prozora. Pokazao je rukom prema ulici na kojoj je bilo uobičajeno šareno i živo, nedaleko od nas štand sa cigaretama, dvojica zagrljenih vojnika su pjevala, da bi prvo sam postavio pitanje s kim praviti islamsku državu, a potom i zaključio: Nema ovdje štofa za islamsko odijelo.
Bio je to i naslov teksta u kome je pukovnik, kasnije i Zlatni ljiljan Armije BiH, strpljivo elaborirao teze o strogim vojničko-vjerskim pravilima svoje brigade insistirajući na poštivanju tuđe vjere i objašnjavanju kako su crkve – i katoličke i pravoslavne – jednako svetinja kao i džamije. Asim se nakon Daytona povukao u svoju Krajinu, gdje je i umro, pa bi teško bilo nagađati kako bi reagirao na posljednja zbivanja u glavnom gradu naše zemlje, na čijim se ulicama, zapravo pred Uredom visokog predstavnika, nastoji skrojiti građansko odijelo Bosne i Hercegovine.
Pritom se od Christiana Schmidta očekuje i više nego nekad od Armije BiH. Visoki bi predstavnik – tvrde moderni mudžahedini – morao iskoristiti svoj mandat da nametne izmjene izbornog zakonodavstva jedan čovjek, jedan glas, jer samo tako neće glas jednog Hrvata ili Srbina vrijediti šest, osam ili 10 bošnjačkih. Uvjereni su, kažu, da je BiH zrela za građansku državu, ali i dalje od Schmidta očekuju da dekretom provede presude Suda za ljudska prava iz Strasbourga, ne znajući (namjerno?) da ove presude – od Sejdić-Finci do presude Pudarić – nisu u mandatu OHR-a, već vlasti Bosne i Hercegovine, našeg Parlamenta u koji – šta god mi mislili o vlastitim dometima – glasači dominantno biraju predstavnike nacionalnih stranaka. Schmidt je – i to se gotovo pa i ne pominje – povećao i broj delegata u Klubu Ostalih, u koji spadaju i svi oni koji se izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci, ali je ovaj klub i dalje manji od onih koje čine predstavnici konstitutivnih naroda, onih Srba, Hrvata i Bošnjaka koje svi volimo spomenuti kada govorimo o predratnoj tradiciji multietničke BiH. Kao ključni argument protiv – ne samo Schmidta već sve glasnijih i SAD-a i Evropske unije – koriste se ubjedljive pobjede Denisa Bećirovića i Željka Komšića, kao predstavnika građanske opcije, pa se prave postizborne računice po kojima se može zaokružiti vlast bez izbornih pobjednika, samo što te matematike redovno imaju po jednog od nacionalnih bez koga se ne može. Pa kažu – to je demokracija.
Bila bi da njezino pogonsko gorivo nisu mržnja i radikalizam. I bila bi da su u praksi i realnom životu partije koje sebe zovu građanskim zaista dobile dovoljan broj glasova na osnovu kojih bi mogle napraviti platformu za vladanje, kao nastavak vlastitih programskih sadržaja. Toga nema. Lijevi spektar u ovoj zemlji časno zastupa tek Naša stranka, svi drugi svoje programske ciljeve prilagođavaju potrebi za vlašću. Snagu tih potreba posljednjih dana zorno ilustrira velika mitingaška akcija Milorada Dodika, koji će sutra u Banjoj Luci braniti otadžbinu, služiti narodu i čuvati Republiku Srpsku da mu je ne otme (?!) Jelena Trivić, članica PDP-a i kandidatkinja združene opozicije za entitetskog predsjednika. Na Dodikove juriše – koji nimalo ne štede državu BiH – Sarajevo se i ne osvrće, duboko zabavljeno hodžinim jorganom i obračunom s međunarodnom zajednicom. I što je najzanimljivije, politički jurišnici iz bošnjačkih redova o visokom predstavniku i naročito američkom ambasadoru danas govore baš onako kako to Dodik radi već cijelu deceniju. Da sam pola sata Michael Murphy, znala bih šta mi je činiti: pozvala bih građanske i ostale bošnjačke lidere, političko Sarajevo, što bi rekao Dodik, i zatražila da se izjasne koliko su spremni podržati Dodikov zahtjev za ukidanje ureda OHR-a. SAD to mogu, dovoljno je da dignu ruke od BiH.
NACIONALNI ŠINJELI
Da li bi to značilo podjelu zemlje i(li) novi rat? Ivo Komšić, nekadašnji član ratnog Predsjedništva BiH, intelektualac koji svoj postdejtonski angažman u velikom dijelu posvećuje obračunu s tuđmanovštinom (i danas prisutnom), prošle je sedmice nametnute izmjene Izbornog zakona opisao kao Schmidtov doprinos spašavanju BiH, pa je popljuvan kao najveći izdajnik građanske opcije. Naš Hajro Somun je ono što je Komšić dao nagovijestiti obznanio kao ruski scenarij koji je trebao zapaliti nove vatre na Balkanu, kao dio razvlačenja pameti od specijalne operacije na Ukrajinu. Još nije proglašen mrziteljem BiH, ali zato jeste naš kolega Ivica Puljić, Al Jazeeren dopisnik iz Washingtona. Kako god, jasno je da svako drugačiji automatski biva izložen linču jer se drznuo da ne misli (pro)bošnjački. I to se još pakuje s građanskom mašnicom. Ako nam je (zaista) do nje, Evropska unija je spasonosno rješenje. Samo ga valja primijeniti. U tom procesu, koji neminovno zahtijeva dogovaranje i međustranačko pregovaranje, otići će i visoki predstavnik i OHR, a naše vlasti će preuzeti odgovornost za svoje postupke. Danas se ne čini da su imalo odmakle od postizborne kampanje. U kojoj su – sve boreći se za vlastite pozicije – odlučile ubiti svaku nadu u demokraciju u koju se i silom oružja zaklinju. I vjeru u društvo jednakih, krojeći ga u nacionalnim šinjelima. A to je daleko od štofa za građansko odijelo.
