Ime Hariza Halilovića je dobro znano u akademskim krugovima. Doktor je nauka, socijalni antropolog u Centre for Global Research na RMIT University, u Melbourneu, u Australiji i gostujući profesor na američkom University of California iz Los Angelesa (UCLA). Nama, domaćima, Hariz je naprosto drag jer je iznimno posvećen obnavljanju života u Srebrenici. Iako svoje radove redovito objavljuje u referentnim naučnim časopisima, neki su i nagrađeni, Hariz nađe vremena da u svojoj domovini organizira ljetnu akademiju, druženja, kampove i osmisli sadržaje koji će mladim ljudima pomoći da shvate zašto je lekcija iz Srebrenice važna za naučiti i to na način da ponudi život u mjestu planetarno poznatom po najvećem zločinu počinjenom na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Genocid u Srebrenici, u kojoj je rođen, stubokom je promijenio i njega, i odredio i njegov put, ali svoje uspjehe i postignuća dr. Halilović razumije i kao obavezu da pomogne gradu u kome je proveo djetinjstvo i u kome su njegovi mladalački dani brutalno prekinuti najstrašnijim iskustvom. Priznajem, nikada nisam imala dovoljno snage da ga pitam koliko je članova njegove porodice stradalo u Srebrenici

Dobrota i vjera u budućnost

Ovoga ljeta, povodom 11. jula, ispisao je svoja sjećanja na Fakira Mustafića, vršnjaka i bliskog rođaka s kojim je rastao kao brat: iz teksta saznajemo da je Čole, kako su zbog sličnosti sa Zdravkom Čolićem prozvali Fakira, bio uzoran mladić, kome je nerijetko zavidio na popularnosti kod djevojaka, “sav šarmantan, smiješan, veseo, volio je životinje kao malo ko”, a imao je i lijep glas i dobar sluh. Iako su im se ukusi razlikovali, one godine – sjeća se Hariz – kada su Saša Lošić i Nada Obrić otpjevali zajedno šofersku pjesmu o kući putujućoj, njih su dvojica postali srednjoškolci, a Čole je već tad bio riješen da ostane u svojoj Srebrenici – zato je upisao srednju rudarsku, dobio je i stipendiju od rudnika Boksit, kao maturant odslužio vojsku (bivšu JNA), a pred sami rat “i oženio svoju Devlu, najljepšu djevojku iz Potočara”, koju će Hariz upoznati tek puno godina kasnije, kao snahu udovicu. Čole je tokom rata, kao svoje pazio i Harizove roditelje, dobio sina, a potom i kćer. No, poruke koje mu je slao – ko zna kakvim putevima – razlikovale su se od ostalih po nadi i humoru, kojima je Čole i plijenio sve koji su ga poznavali. Onda je sve stalo pa nestalo: Srebrenica je pala 11. jula 1995. Čole se pridružio maršu smrti i sudeći prema mjestu masovne grobnice iz koje je ekshumirano njegovo tijelo, u blizini sela Burnice kod Nove Kasabe, nije daleko odmakao od svoje Srebrenice. Ukopan je u Potočarima na prvoj dženazi 31. marta 2003. Na bijelom nišanu piše njegovo puno ime, godina rođenja i smrti: Fakir Mustafić 1971-1995. Njegov cijeli život je trajao 24 godine. Ukopan je u Potočarima, na prvoj kolektivnoj dženazi u Srebrenici.

Sticajem životnih okolnosti, ispostavilo se da poznajem njegovu sestru: i Alma je lijepa, šarmantna kao i Čole, obrazovana žena koja beskrajno vjeruje u djecu. Svoje dvoje – sina Ibrahima i kćerku Elmu – odgojila je da već sad s ponosom može reći da će stasati u divne ljude. Oboje su pametni, dobri đaci, kćerka se ističe u svojoj generaciji na Medicinskom fakultetu, sin je šarmantan i čitajući Harizov tekst shvatila sam koliko podsjeća na daidžu koji mu, nekako vjerujem, jako nedostaje iako ga nije upamtio. No, ono zbog čega sve ovo pišem jeste fascinantna spoznaja da ni Alma ni njezina djeca, a duboko vjerujem ni djeca njezinog brata Čole, ne govore o smrti, već o životu, nikoga ne mrze, već su puni one iskrene ljudske dobrote i vjere u budućnost. I bore se za nju, školovanjem, obrazovanjem, svjetonazorom. Kao i Hariz, kao i brojne druge porodice srebreničkih žrtava koje – kako to tako često naglas kažu žene okupljene u udruženja Majki Srebrenice – samo žele da njihovi ubijeni očevi, muževi, braća, sinovi nađu posljednji smiraj. A to za njih znači samo jedno – da se lociraju sekundarne i tercijarne grobnice u koje su, sa željom da sakriju razmjere počinjenog zločina genocida, pripadnici Vojske i MUP-a RS-a rasipali posmrtne ostatke ubijenih Srebreničana. Posljednji smiraj u Potočarima onih za kojima se još traga i briga o Memorijalnom centru – kako god to zvučalo – siguran su putokaz za budućnost i iskaznica za život. Onaj u kome neće biti dolijevanja soli na rane, što je nesumnjivo svako negiranje genocida kojem sve češće pribjegavaju političari i iz RS-a i iz Srbije.

“Ukopavanje praznih lijesova”

Anu Brnabić ne vrijedi citirati, ona u političkom životu Beograda i služi za zabavljanje širokih narodnih masa dok Aleksandar Vučić ne izađe na scenu, ali baš zbog Srbije vrijedi istaći neuobičajeno jasan stav visokog predstavnika EU za vanjsku politiku Josepa Borrella i povjerenika za susjedstvo i proširenje Olivéra Várhelyija, koji su u zajedničkoj izjavi istakli kako “Europa nije zaboravila svoju odgovornost zbog nemogućnosti da spriječi genocid u Srebrenici”, te dodali: “U Europi nema mjesta za nijekanje genocida, revizionizam i veličanje ratnih zločinaca. To je protivno temeljnim europskim vrijednostima, a pokušaji prekrajanja povijesti su neprihvatljivi.” Za razliku od nekih ranijih izjava, ova je diljem regiona protumačena kao jasna poruka srbijanskom i vođstvu bosanskih Srba, kako Milorada Dodika i njegov prvi saf tituliraju mediji iz Hrvatske, koji nisu propustili s gnušanjem prenijeti najnoviju provokaciju predsjedatelja Predsjedništva BiH o “ukopavanju praznih lijesova” u nedostatku žrtava. Ovaj Dodikov istup konačno je u cijeloj regiji dobio tretman kakav zaslužuje (s izuzetkom Vučićevih marića), ali i pokazao da je krajnje vrijeme da se i ovdje, u Bosni i Hercegovini otvore teške teme poput one zašto i ove godine 11. juli – koji se zbog Srebrenice komemorira diljem svijeta – nije Dan žalosti u BiH. Zato nisu krivi samo Zoran Tegeltija i družina iz SNSD-a već i ostali članovi Vijeća ministara. Tegeltijina zamjenica i ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković brutalno je zloupotrijebila Srebrenicu praveći cirkus od svog odlaska na Dubrovnik forum, sve pravdajući se komemoracijom. To što je ipak otišla, ne amnestira je krivice što je svojim neradom saučesnik u odluci Vijeća ministara zbog koje zapravo nema izuzetaka kada se govori o političkoj zloupotrebi Srebrenice. Zloupotrebi koja vrijeđa i žrtve i njihove porodice i sve one koji, poput Hariza, širom planete ulažu vlastite angažmane nastojeći da udahnu život Srebrenici upravo zato da se genocid više nikom i nigdje ne ponovi.