Na 30. godišnjicu obilježavanja genocida u Srebrenici, mnogi su se obratili – od svjetskih lidera i predstavnika UN-a, Evropske unije, do domaćih i regionalnih političara. Iako su riječi bile pune općih fraza i diplomatskih floskula, ostalo je jasno da ideologija i politika koje su dovele do genocida i danas prijete. Ipak, rijetko ko je otvoreno imenovao odgovorne.
Denis Bećirović bio je jedan od rijetkih koji je direktno prozvao Srbiju i njene lidere za ulogu u ovom strašnom i pravno presuđenom zločinu – genocidu. No, pravi šamar međunarodnoj zajednici i glas koji je pokazao šta znači beskompromisna borba za pravdu, došao je od Munire Subašić.
Munira Subašić, preživjela žrtva i predsjednica udruženja Majke enklave Srebrenica i Žepa, još jednom je dokazala zašto su baš majke Srebrenice simbol istrajnosti, istine i borbe za pravdu, čak i onda kada je država posustajala.
Njen govor bio je ispunjen bolom, snagom i nepokolebljivom vjerom u pravdu. Nije se libila da očita lekciju Evropskoj uniji i NATO savezu, podsjećajući ih na licemjerje koje traje decenijama, na šutnju i nečinjenje u trenucima kada je genocid počinjen, ali i danas, dok se slični zločini odvijaju pred njihovim očima, poput onih u Gazi. Uz Muniru, Gazu su tog dana spomenuli samo predsjednik Turske Erdogan i predsjednik parlamenta Turske.
„Ako nas volite, ako ste se pokajali, zašto nas ne primite u EU, zašto nas ne primite u NATO? Mi tamo pripadamo, ne ovom mraku“, poručila je jasno i glasno Subašić.
Jaka poruka i teško pitanje, a odgovor je jasan, licemjerje međunarodne zajednice i danas traje, i to smo svjedočili i 30 godina nakon genocida.
Munira je govorila o hiljadama djece ubijenih samo zato što su bili Bošnjaci, među njima i njen najmlađi sin Nermin, o 5.500 siročadi, o bolu koji se ne može izbrisati. Ukazala je na činjenicu da su svijet i Evropa tada, umjesto da osude, pljeskali i pomagali u tim zločinima.
Majke Srebrenice nisu odustajale. One su glas pravde i istine, ukazujući na zločin i zahtijevajući kaznu čak i kada je međunarodna zajednica zanemarivala svoj moralni i pravni dug.
Munira je podsjetila da ova borba nije samo za prošlost, već za budućnost svih nas, za svijet bez mržnje, bez negiranja genocida i bez ponavljanja tragedija.
Ovaj govor nije bio samo poruka prisutnima u Potočarima, već poziv cijelom svijetu, pravda se može osporavati, ali nikada neće biti ugašena dok postoji snaga i volja ljudi poput Munire Subašić, majki koje neće prestati tražiti istinu i pravdu za svoje najmilije.
Zato, neka njene završne riječi odzvanjaju poljem smrti, ali i cijelim svijetom:
‘Evropo, probudi se, 21. vijek je i umjesto da bude pravde, počeo je da se budi fašizam. Dokle ćemo stići, ne znam’.
NAP
