Ako je i bilo dilema oko narednih poteza lidera SNSD-a i člana državnog Predsjedništva Milorada Dodika, ako je, dakle, bilo optimista koji su povjerovali da je intenzivirani pritisak međunarodnih dužnosnika i njihova ophodnja Bosne i Hercegovine u posljednja dva mjeseca zaledila ambicije vođstva Republike Srpske o otcjepljenju, u prošli petak su se raspršile kao mjehur od sapunice. U Banjaluci, u Narodnoj skupštini RS-a, gledali smo reprizu nekadašnje sjednice Skupštine RBiH, one famozne iz oktobra 1991. na kojoj je Radovan Karadžić zaprijetio Bosni i Hercegovini autocestom pakla i stradanja, a muslimanskom narodu nestankom. Povod je bio toliko sličan – nadležnosti Bosne i Hercegovine – da sam potpuno sigurna kako se svima onima koji pamte ove događaje u petak ledila krv u žilama, iako nas je Dodik tobože umirivao sve obećanjem kako (još?) ne šije ratne uniforme, istrajavajući na “Svetom pismu RS-a”, kako je dan kasnije nazvao usvojene zaključke Narodne skupštine, kojim se entitet povlači iz ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine, oblasti pravosuđa, indirektnih poreza, sigurnosti i odbrane na državnom nivou i istovremeno formira entitetske agencije. U Karadžićevo doba, entitetske agencije su zvali srpskim autonomnim oblastima, a pravljene su po identičnom receptu paralelnih institucija kojima je Dodik dao i rok od šest mjeseci da zažive?!
Uzvišena međunarodna zajednica
Vratit ćemo se NSRS-u, ali prvo da vidimo kako je na ove prijetnje reagirala naša uzvišena međunarodna zajednica, ona u koju polažemo sve nade i koja nas evo mjesecima uvjerava da rata biti neće. Samo nam ne govori kako će ga spriječiti. Možda smo, nakon saopćenja kojim je ispraćena posebna sjednica NSRS-a, prosvijetljenih vidika: famozna Kvinta (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije, Francuska, Njemačka i Italija), pojačana Delegacijom EU/Ureda specijalnog predstavnika EU u BiH, uzvratila je Dodiku istim onim intenzitetom kao i Karadžiću onomad.
Svjesni su, priznaju javno naši ambasadori, da je riječ o dodatnom koraku eskalacije (tako se sad zove prijetnja otcjepljenjem), a da je baš tako, lako nam se i samima uvjeriti jer nam nude i slične metafore. Onu Karadžićevu autocestu pakla i stradanja, koja nam sad visi nad glavama u Dodikovom aranžmanu, preimenovali su u “slijepu ulicu”, no doima se da oni čak i ne smiju prozvati vozača, već apeluju na svijest “vladajuće koalicije u RS-u” od koje – vjerovali ili ne – naše uvažene diplomate očekuju da se zabrine što “osporavanje dejtonskog okvira šteti ekonomskim izgledima entiteta, prijeti stabilnosti zemlje i cijelog regiona, te ugrožava budućnost BiH u EU”. Baš ovako i ovim jezikom! Kao da se vladajućoj koaliciji i Dodiku samom fućka za propuštene ekonomske prilike i borbu protiv korupcije! No, u drugom dijelu izjave/reagiranja na stvaranje SAO RS-a naša je Šestorka prevazišla samu sebe, onako inventivno osvješćujući “političare u RS-u i one u FBiH” prilikom da nastave dijalog i da hitno pronađu rješenje. Šta se – jezikom diplomata – zove rješenjem u situaciji kada jedan čovjek, pa makar on bio i trećina kolektivnog šefa države, sa svojim koalicijskim partnerima, obznani povlačenje iz ustavnopravnog poretka zemlje? Ako to nije kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, bilo bi lijepo da nam kažu šta jeste! Umjesto toga, naša diplomatska Šestorka “ohrabruje sve lidere da izgrade uzajamno povjerenje tako što će odmah prestati sa zapaljivom retorikom i onom koja dovodi do podjela, te da se vrate u državne institucije u punom kapacitetu, gdje se također može razgovarati o pitanjima o kojima ne postoji dogovor. Fokus sada treba biti na postizanju napretka u reformama koje su važne građanima i za put pristupanja EU.” Pa dokle više?
Možda su preokupirani vlastitim angažmanima na društvenim mrežama, možda im do ljudi u Bosni i Hercegovini i jeste stalo kao do lanjskog snijega, naročito sada dok pada frišak, možda su okovani (ne)usaglašavanjem, no ništa od toga naše Kvinte i Šestorke ne može oprati od odgovornosti za ovu zemlju. Pa čak ni ona famozna rečenica koju jednako ponavljaju domaćim političarima – gospodo, preuzmite odgovornost! Sve dok postoje PIC i OHR, postoji i međunarodna odgovornost za stanje u BiH. Uostalom, nisu domaći političari kreirali 5+2 uvjeta za kraj mandata OHR-a, oni ih – istina – nisu ispunili, ali i zato što je, u međuvremenu, Milorad Dodik počeo da vozi onom slijepom ulicom koja danas prijeti da postane autocesta pakla. I nisu domaći političari sami donijeli odluku da presuda Sejdić – Finci i sve druge donesene pred Evropskim sudom za ljudska prava čekaju neka bolja vremena, već se ta bolja vremena godinama uvjetuju ambicijama Dragana Čovića, lidera HDZ-a BiH, da betonira partijski veto na izbore za člana državnog Predsjedništva. Popuštanje Dodikovim prijetnjama i koketiranje sa Čovićevim ambicijama doveli su Bosnu i Hercegovinu u stanje u kakvom je danas, u kome, vrli naši ambasadori, već jako dugo ne možemo govoriti o ekonomskim prilikama, više o neprilikama, jadu i bijedi za koje, naravno, i bošnjački političari snose ogromnu odgovornost, ali njihova razjedinjenost i nepristajanje da se svrstaju u etnički geto u vašim zemljama slovi za poželjni partijski pluralizam. Zašto za nas važe drugačiji aršini?
Kvinto i šestorko dohvatite se posla
Ne sporim, u pravu ste kada nas po(d)učavate borbi protiv korupcije, to je pošast koju svi mi – bez obzira na nacionalne, vjerske i ine razlike – trpimo podjednako u režiji naših vlasti, no za borbu protiv korupcije treba nam pravosuđe koje neće biti izuzeto iz ustavnopravnog poretka zemlje. U pravu ste i kada nas učite o ljudskim pravima, ali zar nije licemjerno podsjećati nas na nizak stepen ljudskih prava kada cijela armija Ostalih nema priliku da bude izabrana i kada u našoj zemlji nismo svi jednaki pred zakonom jer su konstitutivni jednakiji od ostalih, da ne pominjem sad privilegije koje imaju nositelji partijskih knjižica vodećih nacionalnih partija. Istina je zapravo otužno bolna: dok vazite političarima pozivajući ih na konstruktivni dijalog (o ratu?), zaboravljate na svoje obaveze prema Daytonu. Zato, Kvinto i Šestorko, dohvatite se posla: umjesto izjednačavanja krivice, skupite hrabrost i imenujte krivce za kršenje dejtonskog mira i za blokade države pa nam pomozite u reformama. Da bi ona maksima o izborima, koji su najveća kazna političarima, dobila na snazi, ova zemlja i njezini ljudi moraju imati mir, umjesto sada važećeg pravila da prijetnje ratom bivaju nagrađene vlašću. Da, istina je da se politike i pozicije i opozicija u ovoj zemlji moraju mijenjati, ali to se sigurno neće dogoditi ispraznim pregovorima o ustavnoj reformi u vrijeme dok se ustav krši, a njegovi koautori šute. Ako šutnja nije tiha podrška, onda moraju uslijediti djela, a ako jeste – kažite nam naglas. Toliko ste dužni građanima ove zemlje o čijim ljepotama redovito izvještavate pratitelje na društvenim mrežama. I da, ako zaista mislite da će se Dodik povući sam – preslušajte sve njegove uvrede na račun vaših zemalja i (može i na Instagramu) objavite šta vaše vlade kažu o tome. Pa, da znamo da to tako i treba. Makar pola godine prije nego počne šiti one uniforme.
