Zanimljivo je bilo pratiti finalizaciju mostarskog iskoraka iz ustaške prošlosti. Sjednica Gradskog vijeća u četvrtak, na kojoj je konačno odzvonilo Mili Budaku, Vokiću i Lorkoviću, Đuri Spuževiću, Rafaelu Bobanu, Juri Francetiću i Ivi Zeleniki, s razlogom je nazvana povijesnom, no malo ko se htio ozbiljnije pozabaviti suzdržanošću opozicije.
Prvi korak obračuna
Neću reći da su odbijeni amandmani nevažni, slažem se potpuno sa primjedbom Irme Baralije iz Naše stranke da i žene moraju dobiti zaslužena mjesta na uličnim tablama, ali bih voljela naglasiti dvije stvari: potpisujem baš svako slovo kolumniste Oslobođenja Dragana Markovine koje je u petak ispisao u tekstu “Ustaše s ulica odoše” ističući značaj ovog događaja za Mostar, ali baš zato i otvaram ovo pitanje, tim prije što je proteklih 27 godina – koliko smo čekali na promjenu imena mostarskih ulica – upravo opozicija od izbora do izbora skupljala profitne poene i na sramotnim imenima (mostarskih) ulica. Hoću reći da sam duboko uvjerena da niko nema pravo na suzdržanost u ovako važnom času za Bosnu i Hercegovinu, naročito zato što je Komisija Gradskog vijeća Mostara u više navrata istakla da nova imena možda nisu najbolja – ali je važno otvoriti procese, koji se u mostarskom slučaju naprosto moraju definirati kao prvi korak obračuna sa veličanjem NDH i ustaša.
Stoga mislim da je jako važno odati priznanje Gradskom vijeću i samom gradonačelniku Mariju Kordiću, koji su – istina – potaknuti pismom pet ambasadora i visokog predstavnika u BiH, smogli snage da pokrenu ovaj proces i prilično efikasno za naše uvjete protjeraju zloglasne fašiste s uličnih tabli. I, naravno, otvore pitanje svih pitanja – kada će primjer Mostara slijediti i ostali gradovi, Sarajevo i Banja Luka prije svih? Gradonačelnik Kordić nije nikog prozvao, ali je – žaleći što ovako važna odluka nije bila jednoglasna – kazao i ovo: “Ako Mostar, kao možda jedan od najkompliciranijih gradova, može donijeti ovakve odluke, možda i drugi pokažu malo hrabrosti i krenu naprijed”. To kretanje naprijed, priznajem, uzaludno sam godinama očekivala od Sarajeva, i to najviše od suzdržanih u Mostaru – Naše stranke i SDP-a. Ovaj su mandat čak i zajedno u vlasti u Kantonu Sarajevo, SDP ima i gradonačelnicu u glavnom gradu BiH, pa opet iz redova partije koja kao baštini ideje antifašizma slušali smo se i naslušali primjedbi i za Mostar i za Banju Luku, odnosno za tamošnja veličanja ustaških i četničkih ideologa i zločinaca, no nikada i dočekali da pokrenu procese koji će makar u Sarajevu poslužiti kao primjer ostalima. A razloga da baš Sarajevo bude primjer ima bezbroj i od srca se nadam da nije neophodno crtati ih, makar onim partijama koje BiH doživljavaju kao cjelovitu državu, a Sarajevo kao njezin glavni grad.
Naša stranka, mora se priznati, nije bila nijema, no unutar Trojke pokazala se kao najslabija karika, potpuno potisnuta od Naroda i pravde i SDP-a BiH. Ovih dana svjedočimo možda i posljednjoj fazi NiP-ovog obračuna s Našom strankom: uz lidera NiP-a bez sumnje najkarizmatičniji lik u ovoj partiji i vjerovatno traser ideologije Kemal Ademović pomeo je načelnika Općine Centar Srđana Mandića. I ne, do sukoba nije došlo zbog Mandićeve inicijative da u Centru – općini koja vrijedi 10 drugih, što bi rekao Bakir Izetbegović, lider SDA, koja je i ustoličila sporna imena po sarajevskim tablama – pomete onih 500 koraka slijepe Ulice Mustafe Busuladžića, prononsiranog antisemite i zaljubljenika u NDH. Ademović je u intervjuu koji niko ne potpisuje, pa se može čitati kao programski istup samog NiP-a na čijoj je stranici i objavljen, Mandiću zamjerio samovolju u nametanju temeljnih akata koji su – da zlo bude kompletno – u nadležnosti Općinskog vijeća, a ne samog načelnika. I još se čudom iščudio što je Mandić, tvrdi Ademović, opstruirao jednaku zastupljenost svih konstitutivnih naroda i Ostalih u rukovodstvu Vijeća. Iako uopće nema sumnje da Ademović tako pravda izbor Marijane Arapović Podrug za dopredsjedavajuću Općinskog vijeća, koju je NiP iz svojih redova izglasao uz pomoć SDA, Naša stranka i sam Mandić šute, zadržavajući se na nepravednosti s obzirom na to da NiP ima i poziciju predsjedavajućeg OV-a?! Kao i obično, lider NiP-a problem gura u tuđe dvorište, “onima koji se raduju raspadu Trojke”, što bi valjda trebalo čitati kao SDA, ali ne elaborira otkud NiP sa SDA.
Čuvanje leđa
SDP je – samo u ovom slučaju – na strani Naše stranke. Inače je dokazano čuvao leđa NiP-u, pravdajući se – kao u slučaju povlačenja Zakona o javnom okupljanju – pomoćnicima ministra iz redova ove stranke. Ideologija NiP-a je svima znana i daleko bliža miljeu iz koga je stranka potekla, dakle SDA-ovom, nego liberalnom, građanskom i lijevom što karakterizira Našu stranku, a nekada je važilo i za SDP. No, već odavno se SDP odmiče i od proklamiranog antifašizma i okreće golim interesnim sferama svoga vođstva, i to je možda i najočitije upravo u Sarajevu gdje je SDP i u Gradskom vijeću i sa svojom gradonačelnicom pokazao da mu je mnogo važnije o(p)stati u SDA-ovim i NiP-ovim gabaritima odnosa prema Kazanima, naprimjer, nego napraviti iskorak u korist odavanja zaslužene počasti našim sugrađanima brutalno ubijenim po naredbi odmetnutog komandanta 10. bbr. ARBiH Mušana Topalovića Cace. U te je svrhe sarajevska gradonačelnica ne samo poništila javni konkurs za izradu spomenika već i podvukla crtu pod broj ubijenih iako spisak nije konačan. Naša stranka je i u slučaju Kazani bila izopćena iz Trojke, preglasana i potisnuta, a SDP i gradonačelnica s gnušanjem su odbili čak i ideju da se na Vijećnici – u kojoj stoluje – promijeni tekst koji čitav (srpski) narod optužuje za paljenje zgrade i knjiga i imenuje (presuđeni) krivac. Drugim riječima, SDP nema uopće problem da na pleća svih Srba distribuira krivnju za pretvaranje Vijećnice u lomaču, ali ima problem da prizna da su sarajevski Srbi, Hrvati i pokoji Bošnjak – među kojima i jedan iz tadašnjeg rukovodstva SDP-a – ubijeni Cacinom (produženom) rukom. Otuda je i podrška koju SDP daje Mandiću u slučaju Centra automatski pod znakom pitanja, jer se doima više kao borba za (zamjensku) fotelju, nego kao ideološko opredjeljenje za ravnopravnost o kojoj – na kraju – govori Ademović.
Zato je mnogo važnije od Konakovićevog zaklinjanja u Trojku, kakva god ona bila, pitanje ima li ko da napiše pismo sarajevskim vlastima i zatraži od njih da – mostarskom brzinom – porade na sarajevskim ulicama. Pa da vidimo i kakvo to Sarajevo žele oni koji se za njega otimaju, sve uvjeravajući nas da je glavni grad BiH meka multietničnosti. Uvjerena sam da bi Naša stranka odmah pristala. A bila bi to i prilika da otvorimo takmičenje ko će bolje, umjesto dosadašnjeg ko je gori. Pa možda i obnova Partizanskog groblja dođe na red.
