Bio jednom jedan Dritan, više nikome nije bitan, nije samo parafraza dečije pjesme, već i stih koji na najbolji način odslikava političku sudbinu aktuelnog crnogorskog premijera Dritana Abazovića. Naročito u svijetlu tek završenih predsjedničkih izbora. Nova politička nada postao je Jakov Milatović, čija će stranka prosto usisati najvećih dio anti-DPS glasača, pa i onaj promil klijentelističkih pristalica URA-e. Dritan Abazović će ostati da se koprca u svojoj beznačajnosti i teškoj borbi da se nekoj stranci “uvali” na izbornu listu, kako bi osigurao neki poslanički mandat.
Za dvije godine, ovaj Ulcinjanin i sarajevski student, obnašao je funkcije potpredsjednika vlade, zaduženog za cijeli sektor sigurnosti, a potom postao i premijer, sa svega 4 poslanika. Ali uz obilatu međunarodnu podršku i blagonaklonost domaćih i regionalnih medija.
Ništa to nije pomoglo. Abazović je izgubio političku podršku u parlamentu poslije 113 dana na premijerskoj poziciji.
Razlog – potpisivanje Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom, bez konsultacija, javne rasprave i bilo kakvog transparentnog dijaloga sa koalicionim partnerima.
Ništa neobično za nekoga za koga je Matija Bećković rekao da bi ga “beogradska omladina nosila na ramenima, ukoliko dođe u srpsku prijestolnicu”.
Prije tog nošenja, mitropolit Amfilohije u februaru 2020. godine, u toku litija koje su označile početak konzervativne kontrarevolucije u Crnoj Gori, obasipao ga je komplimentima: “Abazović, naš ugledni musliman, povukao bi Zakon, zbog naroda na ulicama”.
Ovdje je riječ o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti koji je bio povod za masovne proteste Srba u Crnoj Gori.
Potpisivanje već spomenutog Temeljnog ugovora, Aleksandar Vučić je kratko prokomentirao sa “svaka mu čast”, dodajući da je Abazović više uradio za kratko vrijeme nego neki za decenije.
I zaista je Vučić u pravu.
Abazović je za “srpski svet” uradio mnogo više nego njegovi prethodnici, uključujući i premijera Zdravka Krivokapića koji je bio izbor same Crkve za tu poziciju. Uostalom, te apostolske vlade ne bi ni bilo bez podrške Abazovića i njegovih poslanika, čime je još jednom potvrđeno nepisano pravilo da nacionalisti i fašisti skoro redovno dolaze na vlast uz pomoć građanskih i liberalnih političkih grupacija.
Ko ne vjeruje neka bar izgugla i pročita o političkom usponu i dolasku Hitlera na mjesto njemačkog kancelara tridesetih godina prošlog vijeka.
Mlađani (1985.) Dritan Abazović pretenciozno je računao da će otjerati Đukanovića u penziju i zauzeti njegovo mjesto, a da će se međunarodni faktor pobrinuti da mu raščisti teren kada su u pitanju srpski ektremisti, na drugom polu političkog spektra.
Tako je on samog sebe smjestio u lažno projektirani politički centar.
U stvari, Abazović je samo držao merdevine tim istim ekstremistima dok se penju na tron vlasti u Crnoj Gori.
Oni su stigli do cilja, a Abazović više nikada neće doći do cenzusa za ulazak u parlament. Najviše na šta može računati od budućih izbornih pobjednika je neka utješna nagrada za “minule zasluge” u novoj vladi nakon parlamentarnih izbora.
Ali ta politička irelevantnost, do granica marginalnosti, bit će najveća kazna za ovog preambicioznog čovjeka.
Još kao ulcinjski srednjoškolac, dok su njegovi vršnjaci “jurili” cure, on je kroz nevladin sektor pokazivao strast za politikom i javnim angažmanom. U sazivu Skupštine Crne Gore iz 2012. postao je najmlađi poslanik kao član stranke Pozitivna Crna Gora. Iz tog perioda jedino vrijedno pomena je polemika sa Milom Đukanovićem, kada je branio svoju stranku, dernjajući se u sali, prijeteći prstom i mlatarajući rukama, na šta mu je Đukanović samo odgovorio “sram te bilo, bitango”.
Otuda i sadašnji nadimak Dritanga, sa kojim ga časte politički oponenti.
Naravno, nije se dugo zadržao u Pozitivnoj. Prvo je nastupao kao samostalni poslanik, da bi se priključio novoformiranoj URA-i. Nakon dvije godine postaje i njen predsjednik, uz pomoć i podršku dotadašnjeg čelnog čovjeka te stranke Žarka Rakčevića, akademika Zukorlićeve BANU Šerba Rastodera i bivšeg generala Blagoja Grahovca.
Cijeli projekat osmišljen je u glavama medijskih tajkuna Željka Ivanovića i Miška Perovića.
Zajedničko svima njima je samo lična mržnja prema Milu Đukanoviću.
Kasnije će Rakčević, Rastoder i Grahovac napustiti stranku koju su osnovali jer ih je Abazović potpuno marginalizirao.
Jedino u čemu je Abazović bio doslijedan je u opsjednutosti Milom Đukanovićem.
Ponavljao je narativ o diktatorskom režimu, kriminalu i korupciji i polarizaciji crnogorskog društva za koje je po njemu odgovoran upravo Đukanović.
Abazović ovim optužbama kao da govori zapravo o sebi.
Iako njegova vlada ima podršku manje od 3% njemu ne pada na pamet da ide na izbore. Svaki dan boravka u premijerskoj fotelji za njega je čisti dobitak na lotou.
Sada traži od novog predsjednika Milatovića, koji još nije ni stupio na dužnost, da poništi Đukanovićevu odluku o održavanju parlamentarnih izbora 11. juna ove godine.
Čak i njegovi koalicioni partneri su ovaj prijedlog označili svojevrsnim pravnim i političkim diletantizmom.
Toliko o doktoru političkih nauka. Koji će ponavljati da je korupcija a ne nacionalizam glavni problem u Crnoj Gori i regionu. A onda će još dodati da je koeficijent inteligencije zapravo glavni problem crnogorskog društva.
Nije ni tu kraj biserima mladog doktora. Tako će nedavno ustvrditi da je albanski nacionalni heroj Đerđ Kastrati Skenderbeg, srpskog porijekla, te da su mu i otac i majka Srbi. Kasnije je tu izjavu relativizirao objašnjavajući da je u pitanju sarkazam. Baš kao što je morao da se na kraju izvini za sramnu izjavu “o genocidu nad ljudima a ne nad Bošnjacima”.
I tako je sa svakom izjavom Abazović dr. Dritana koja je duža od tri prostoproširene rečenice.
Ili ih on dodatno pojašnjava ili demontira.
Da ne govorimo o polemikama koje izazivaju u javnosti, a vrlo često predmet su sprdnje i podsmijeha. Jednostavno, radi se o političkom antitalentu koji je sebe vidio na mjestu doživotnog vladara Crne Gore.
Ništa gore od velike ambicije i male pameti.
Vratimo se ponovo zamjerkama na račun Đukanovića.
Optuživao ga je za kriminal i korupciju, a njegov stranački (URA) drug i funkcioner Rade Milošević već nekoliko mjeseci čami u pritvoru zbog šverca cigareta.
Doskorašnji specijalni tužilac Milivoj Katnić rekao je da Abazović nije uhapšen samo zbog opstrukcije u MUP-u.
Na teret mu se stavlja podrška škaljarskom klanu, jednom od dva najveća kriminalna ganga u regiji (drugi je suparnički kavački klan).
Abazović dr. Dritan je idealna paradigma političara novog vremena. Bez stida, srama, morala, principa, znanja i vaspitanja.
Trump za siromašne.
Politički kvazimodo sa ogromnom dozom destrukcije. I istom takvom ambicijom.
Najgora kombinacija.
Svojevremeno je bivši ministar vanjskih poslova Crne Gore Miodrag Vlahović dao više nego koristan savjet Abazoviću: u politici se ne ponašaj kao da si samo Albanac, ali istovremeno nikad ne zaboravi da si Albanac.
Nije se primila ni ova preporuka.
Abazoviću nije smetalo što su ga na kraju nazvali albanskim četnikom. No, ni to mu neće pomoći, da praktično završi političku karijeru u svojoj 38. godini života.
Svaka sličnost sa događajima i likovima u Bosni je skroz namjerna.
