Svaka zajednica je, u izvjesnom smislu, zajednica vrijednosti. Ljudi se okupljaju oko nečega i zbog nečega. Ljubitelji stripa se okupljaju da bi razmjenjivali i kupovali stripove. Ljudi za šankom se okupljaju da bi se napili. Ljudi u noćnim klubovima se okupljaju da bi se drogirali i imali seks. Svinger se okupljaju da bi imali svingerski seks. Bankari se okupljaju da bi zaradili još novca, što nije moguće ako ne unište još ljudskih života. Ljudi koji u Vatikanu stoje u gomili i čekaju da bude izabran novi papa okupljaju se zato što tako liječe strah od smrti. Ljudi na godišnjim skupovima Klingonaca okupljaju se jer identifikacija sa likovima iz Zvjezdanih staza unosi smisao i radost u njihove živote.
Ali zašto se ljudi okupljaju u Otvoreni Balkan?
Ako pitate Anu Brnabić i Dritana Abazovića, čine to zato da bi bolje sarađivali, lakše putovali u druge zemlje i radili u njima, zato što će to olakšati protok roba, ljudi i kapitala, potom i zato što to smanjuje tenzije u regionu.
Ako pitate Aleksandra Vulina – zato što je Otvoreni Balkan realizacija Srpskog sveta koji on sanja i o njemu s vremena na vrijeme progovori.
Ako pitate Dina Konakovića, zato što će u Otvorenom Balkanu ljudi jedni drugima lakše dolaziti na Bajram (“Preko 5 miliona Bošnjaka muslimana bi bilo u mogućnosti jedni drugima da idu na Bajram…”, rekao je doslovce on) pa će to olakšati protok baklave i Kurbana. Dakle, OB nije skraćenica za Otvoreni Balkan, nego za Otvoreni Bajram.
Ako pitate mene, .ebe se Ani Brnabić i Dritanu za protok roba, ljudi i kapitala; sve što najavljuje Otvoreni Balkan već postoji u Berlinskom procesu, samo što ljudi poput Vulina u Berlinskom procesu ne mogu vidjeti Veliku Srbiju, a u Otvorenom Balkanu mogu; konačno, Konakovićeva argumentacija primjenjiva je i na kineske logore za Ujgure: u konc-logoru je, naime, mnogo lakše čestitati Bajram zatočeniku do sebe nego ako zbog čestitke moraš ići s kraja na kraj Kine.
Ispada, eto, da je Otvoreni Balkan Rorschach test: svi gledaju u istu fleku a svako vidi nešto drugo.
Amerikanci su zapovijedili da se napravi Otvoreni Balkan. Ako ne slušaš Amerikance, ne možeš biti vlast. Stoga je svako slobodan da izmisli vlastite uzvišene razloge zbog kojih sluša Amerikance. Što znači da Otvoreni balkan nije zajednica vrijednosti, nego skup kreativnih isprika. Takozvane “vrijednosti” su, uostalom, danas fluidne – kao i sve ostalo. Pored toga, i precijenjene su. Kao što je govorio Groucho Marx: ovo su moje vrijednosti od kojih ne odstupam; ako vam se ne dopadaju, nije problem – imam ja i druge.
Kako bilo, rehabilitacija četničkog koljača Nikole Kalabića snažan je podsticaj Otvorenom Balkanu.
Jer: Otvoreni Balkan zajednica je novog vremena.
Jer: vrijeme zatvorenih umova je iza nas. Zašto bi neko, osim ako nije zatočenik zatvorena uma, doveo u pitanje namjere i iskrenost onih koji pozivaju u novu zajednicu, samo zato što taj rehabilituje zlikovce i pokret koji je bio posvećen istrebljenju susjednih naroda – gdje god ih se mogao dokopati? Napokon, i četnici su bili za regionalno povezivanje i Balkan bez granica.
Kako onda, tako i sada.
Kada Aleksandar Vučić kaže da je za regionalnu saradnju i povezivanje, on govori istinu – u smislu u kojem istinu saopštava i pedofil koji tvrdi da voli djecu. Kad ti Vučić kaže da voli Bosnu, imaš razloga za sreću taman koliko i goveče čiji kupac voli biftek.
On nesporno jeste za povezivanje – zato onomad i jeste bio na četničkim položajima iznad Sarajeva. Nije on patrolirao Jevrejskim grobljem zato što je htio da se Bosna i Srbija razvežu, nego da se uvežu.
Ako je Otvoreni Balkan stvarno otvoren i inkluzivan, u njemu mora biti mjesta i za Kalabića.
Naši su ljudi teški. Malo eksperimentišeš sa pet-šest jarana i za mahalu si odmah “peder”.
Tako se naši ljudi uhvate onoga što je čovjek radio u ratu i nikad mu zaboraviti. Evo recimo Dario Kordić i Ratko Mladić. Jel’ treba do kraja života da im se nabija na nos ono što su učinili u Ahmićima i Srebrenici?
To što je Kalabić klao u Drugom svjetskom ratu, ne znači da danas ne bi bio nosilac progresivnih tendencija. Evo Vučić, da se vratimo na njega. Kao što se promijenio on, tako bi i Kalabić.
Znate, kad su ljudi zlonamjerni, imaju zadnje namjere i taoci su prošlosti, tada sve, pa čak i genocid, može biti prepreka povezivanju i saradnji.
A sad zajebancija na stranu. Čitav ovaj tekst, naročito drugi njegov dio, ironija i sarkazam su. Evo u čemu je problem. U tome što sam ja zapravo samo ponavljao poruke koje nam šalju ovdašnje političke elite i zapadne ambasade. Kada ja to kažem, to je sarkazam i očekuje se da se gorko nasmijete. Kada oni kažu tu istu stvar, to je političko upustvo i očekuje se da poslušate.
Kada izolujete i saberete njihove političke poruke, djeluje kao da se zajebavaju. A zvuči kao da nas zajebavaju samo zato što se oni zaista zajebavaju sa nama.
