Sve ono što navodno treba da postigne Otvoreni Balkan, postigli su navijači Crne Gore i navijači Bosne i Hercegovine na utakmicama te dvije reprezentacije – u Podgorici i i Zenici. Navijači baš one dvije zemlje koje nisu, i ako Bog dobri da, a daće, neće ni biti dio Otvorenog Balkana, piše crnogorski književnik Andrej Nikolaidis u kolumni za CdM.
Uklanjanje granica i biznis barijera, sve one administrativne mjere koje su godinama smišljali lokalni i američki „eksperti“ za pomirenje i geopolitiku, nisu postigle ni izbliza onaj efekat koji je postigla ljudska iskrenost i dobrota na utakmicama u Podgorici i u Zenici.
Ne postoji, dragi moji savjetnici u ambasadama, dragi moji analitičari u State Departmentu, dragi moji stratezi Velike Srbije i Prirodne Albanije, niti jedna administrativna mjera koja će natjerati crnogorsku porodicu iz Berlina da kupi kombi navijačima Bosne kojima je vozilo od strane agenata-provokatora spaljeno; niti jedna mjera koja će dobrog čovjeka Fahrudina Meškovića natjerati da besplatno ugosti i nahrani crnogorske navijače; niti da istu onu crnogorsku porodicu iz Berlina natjera da osjeti da je njena ljudska obaveza da Fahrudina i njegovu porodicu ugosti na crnogorskom primorju.
Ono što se desilo u Podgorici i u Zenici je sama poenta, sami vrh onoga čemu navodno teži Otvoreni Balkan, onome što Otvoreni Balkan folira, a što Otvoreni Balkan nikada neće doseći. Prvo zato što je lažan; drugo zato što iza njega stoje zadnje i zle namjere; i treće zato što je, između Srba i Albanaca, zbog Kosova, ovo što se desilo između bosanskih i crnogorskih navijača prosto nemoguće. Nemoguće je i jer Vučića i Ramu u Otvorenom Balkanu vezuje ekspanzionistička i velikodržavna politika. A navijače Bosne i Hercegovine i Crne Gore vezala je ljudska dobrota i pristojnost; potreba da na dobro odgovoriš dobrim.
Događaji u Podgorici i Zenici čine izlišnim samu ideju administrativne intervencije i peglanja; trapavog, pogrešnog, plitkog projektovanja budućnosti.
Zenica i Podgorica pokazale su najveći stepen jedinstva balkanskih naroda koji je viđen od raspada Jugoslavije.
I to se desilo mimo i uprkos raznim „projektima“ raznih ambasada, raznih „izaslanika“. Koji mogu ukloniti sve granice između Srbije i Albanije: ali nikada se neće desiti ovo što se desilo između Bosne i Crne Gore, između kojih postoji granica. I neka postoji. I treba da postoji.
Džabe vam administrativne mjere kojima uklanjate granice. Jer granice nisu na zemlji, nego u glavi. Povjerenje, odnosno njegovo odsustvo, najtvrđa je granica od svih. A povjerenja ne može biti dokle god Srbija namjerava pripojiti Crnu Goru i dio Bosne, dokle god Vulin i Dodik govore ono što Vučić misli, a Vučić govori ono što ne misli. Ljudi smo, sa hiljadu smo i jednom, ljudi smo sa milion i jednom manom. Ljudi su svašta. Ali nismo magarci. Ako pokušate namagarčiti ljude, a evo pokušavate, uveliko, kao odgovor ćete dobiti inat. A inat je veći od Stambola.
Još nije stvorena imperija koja je zatrla ljudsku volju za slobodom. Još nije stvorena imperija koju čovjekova volja za slobodom nije srušila. A zapravo je recept za istinski Otvoreni Balkan krajnje jednostavan: neću ništa tvoje, nećeš ništa moje. I eto povjerenja. I eto: nema granica.
Ali kako stići do povjerenja sa akterima koje je za svoj projekat odabrao reditelj ovog provincijskog, amaterskog filma? Pa svaki holivudski producent upozorio bi ih na lošu podjelu uloga. Nema povjerenja kada su vam glavni glumci mračnjaci. Pa da Hari Poter vidi pijanog Vučića kako bulazni dok sa polupraznom čašom šeta sajmom vina, dok kraj njega, kao Golum pored Bilbo Baginsa, puzi Dritan, dijete-čarobnjak bi dobilo traume i tri godine ne bi zaspalo.
