Crnogorska će posluga Aleksandra Vučića suludi zakon o predsjedniku usvojiti ne uprkos tome što je neustavan; nego baš zato. Usvojiće ga ne uprokos tome što je Venecijanska komisija zatražila da ne bude usvojen; nego baš zato. Ne uprkos tome što Crnu Goru ustavna i politička kriza udaljava od Evropske unije; nego baš zato.

Vučićevi će crnogorski batleri, sobarice i stajski radnici načiniti svaki korak koji ovu državu gura dalje ka praznoj suverenosti i dublje u političku, kulturnu, duhovnu i ekonomsku ovisnost o Srbiji. Ako to obesmišljava – a obesmišljava – ideju nezavisne Crne Gore, nema tog kreveta koji neće rado pospremiti; nema tog obroka koji neće ponizno servirati; nema te balege koju neće gordo prevrnuti.

Protivljenje rečenom zakonu koju izražavaju podgoričke ambasade “naših zapadnih prijatelja” ne znači ništa. U pitanju je tek predstava, tek performans. “Ne” je upućeno crnogorskim vlastima; ali je “da” upućeno vlasniku crnogorskih vlasti. Aleksandar Vučić destabilizuje Balkan zato što mu je to dopušteno. Zato što su “naši zapadni prijatelji”, umjesto da obuzdaju balkanske nacionalizme, odlučili da te nacionalizme nahrane. U središte njihove arhitekture novog Balkana postavili su trougao Zagreb-Beograd-Tirana, a ostatak Balkana podijelili na interesne zone toga trougla. Crna Gora je interesna zona Beograda, jednim dijelom Tirane. To ima i ime: “srpski svet”. Ima i formu: “Otvoreni Balkan”.

Ta se politika odvija pod parolom: “glavni problem regiona je korupcija”.

Tvrdim vam: na fakultetima će se izučavati predmet “Uticaj antikorupcijske borbe na stvaranje Velike Srbije – od “Afere Agrokomerc” do danas”.

Osamdesetih godina XX. vijeka Bosna je rušena i u njoj pripreman rat kroz “korupcionaške afere”: od Agrokomerca do “vikendica u Neumu”. U to vrijeme, na sličan način velikosrpski nacionalizam rušio je i crnogorsku vlast: ljude koji su bili svetitelji u odnosu na one koji će ih naslijediti na čelu države. Proces stavljanja Crne Gore pod kontrolu Aleksandra Vučića takođe je tekao u znaku “antikorupcijske borbe”.

Dritan, recimo, kaže kako iza svakog nacionalizma stoji korupcija.

Možda. Ali ne i iza velikosrpskog nacionalizma – toliko je očito. Jeste li primijetili da jedino u Srbiji nema korupcije? U Hrvatskoj hapse premijera i ministre, padaju vlade… U Bosni hapse premijere, ministre i direktore… U Crnoj Gori hapse na buljuke, Dritan zatvorom prijeti polovini zemlje…

Samo u Srbiji nema korupcije. Samo Vučićevi naprednjaci ne kradu. Tamo je borba protiv korupcije već trijumfalno završena.

Viktor Ivančić je briljantno primijetio da je Evropska unija muzej napuštenih evropskih vrijednosti. Problem je djelimično u vrijednostima koje su napuštene. A dijelom u onima kojih se EU (pa i SAD) još uvijek drži.

Asimilacija, recimo, nije nelegalna: ona nije pitanje kojim se bavi takozvana “pravna država”. Naprotiv: od migranata se očekuje da budu asimilovani, da prihvate Leitkultur.

Za borbu protiv asimilacije na zapadu je teško naći saveznika. Borba protiv asimilacije ima dobre šanse da bude proglašena za “nacionalizam”.

Kada govorimo o “zapadnim vrijednostima”, treba biti oprezan. Zato što u te vrijednosti, između ostalog, spadaju i asimilacija te imperijalizam. Vučićeva Srbija baštini te vrijednosti.

“Naši zapadni prijatelji” imaju dugu istoriju podržavanja autoritarnih, pa i fašističkih režima. Prisjetite se, recimo, Južne Amerike. Podržavajući Vučića, oni ne čine ništa što već nisu činili podržavajući Pinočea.

Ono o čemu valja voditi računa je sljedeće: naša politika ne smije biti oblikovana resentimanom. Ne smije postati antizapadna. Jer zapad jeste imperij: ali je i riznica veličanstvenih ideja i ideala.

To znači samo jedno: za Crnu Goru zapadnih vrijednosti moraćemo se izboriti ne uz pomoć “naših zapadnih prijatelja”, nego uprkos njima.

Ne dešava se to prvi put – ništa se ne dešava po prvi put.

Oni među Evropljanima koji u Crnoj Gori i ostalim zemljama sa istoka što još vjeruju u EU vide tek barbare, trebali bi se prisjetiti… Kažu da su, onda kada je carstvo bilo odveć umorno, a Rimljani odveć dekadentni da bi ga mogli odbraniti, barbari bili posljednji koji su vjerovali u veličinu Rima. Na izvjestan način, to ih je činilo posljednjim Rimljanima.

(kolumna je uz saglasnost autora preuzeta sa portala CDM)