“Glavni uzrok krize su Bošnjaci koji majoriziraju Hrvate izborom dva bošnjačka člana Predsjedništva BiH”, ispalio je jučer lider HDZ-a Dragan Čović na sastanku u OHR-u u igri u kojoj je pokušao da primarno naglasi krunu svojih političkih težnji, a ispod nje prikrije težinu napada na ustavni poredak u režiji njegovog partnera u secesionizmu Milorada Dodika.
Od Čovića očekivano, jer sve drugo bi bilo laž.
I pored činjenice da mu je Čović to ponovio pred cijelim sastavom UO PIC-a, visoki predstavnik Christian Schmidt danas se pred očima bh. javnosti pravio budala s maskom lošeg glumca tvrdeći da je zaboravio šta je Čović rekao jer su pričali o mnogo stvari.
Kao da svakom iole upućenom u bosanskohercegovačke prilike nije poznato da da je Schmidt napamet naučio ono što Čović i premijer RH Andrej Plenković traže od njega, a to je tačno ono što mu je Čović ponovio na sastanku.
Dakle, Schmidt nas laže, dok mediji pišu kako se u OHR-u pripremaju neke odluke, a činjenica da to pisanje OHR ne demantira donosi zebnju da će njemački diplomata uskoro nastaviti stazama aparthejda iz 2022. i 2023. godine.
Druga činjenica sa junskog zasjedanja UO PIC-a bi mogla biti potvrda prethodnoj, a ogleda se u tome da je na druženje pozvana politička nejač koja treba da se prepakuje do te mjere da postane jaka pa da bez Dodika povede državu naprijed, a Čoviću isporuči izborni zakon i treći entitet.
Jer, realno, danas vidljivije nego prije dvije godine, sarajevsko političko obdanište Michaela Murphya nema snagu upravljanja bagerom koji treba da odveze Dodika na smetljište naše političke historije. U međuvremenu je britanski ambasador Julian Reilly porodio političko obdanište u Republici srpskoj, pa sad imamo dva politička nedonoščeta.
Pomalo je umobolno, na granici političke pedofilije, očekivanje britansko-američkih diplomata i OHR-a da će njihova politička nejač s daleko manjim izbornim legitimitetom pripitomiti jednog, a eliminisati drugog vuka, pa nas povesti pitomim krajevima Evropske unije.
Prije bih rekao da je to još jedan hohštaplerska zajebancija zapadnjaka sa Bosnom i Hercegovinom i njenim građanima. Daleko od toga da su Reilly, Murphy, oni koji im naređuju ili ih prate neozbiljna političko – diplomatska klika.
Naprotiv, ali baš zato je sve evidentnije da je ono što rade u Bosni i Hercegovini jedan ozbiljan igrokaz u kojem se pretvaraju da nam donose rješenja, a zapravo nas prevode žedne preko vode, samo je problem što smo mi kao građani i Bosna i Hercegovina previše uporni pa nećemo da crknemo.
Malo ko u Bosni i Hercegovini više ima dilema da su naši politički predstavnici nekakvi igrači u procesu reformisanja Bosne i Hercegovine. Ali je vrijeme da se skine oblanda i sa priče kako su Rusija, Kina, Iran ili Turska igrači koji ovdje pridonose problemu ili usporavaju napredak države.
U Upravnom odboru i cijelom PIC-u nema ni Rusa, ni Kineza, Iranaca pogotovo, a Turska ima minornu snagu iako predstavlja zemlje islamskog svijeta. Dakle, dušebrižnici koji svako pola godine izražavaju zabrinutost za stanje u BiH su sve sama krema – cijela Zapadna Evropa, sve sa Britancima i Amerikancima.
Ako znamo da je javno proklamovana činjenica da su nam Amerikanci, Britanci i Zapadna Evropa najbliži saveznici kako to da tri decenije od rata Bosna i Hercegovina nije u mogućnosti da se transformiše u modernu, uređenu evropsku državu.
Nemojmo se lagati, ne blokira nas ni Putin ni sva ta istočnjačka elita, nego živimo s povezom preko očiju i lažemo sebe kako nam saveznici pomažu, dok nam upravo ti saveznici drže i povez na očima i svezane noge da ne bismo prišli euroatlantskim institucijama.
Još su nam vremenom uz to vezivanje očiju i nogu natovarili desno krilo Evropske unije, pa se tako hendikepirani moramo naguravati s Orbanom i sličnima. A nadasve, ti naši Zapadni saveznici kontinuirano i na sve načine guraju Srbiju i Hrvatsku u prvi plan kao svojevrsnog malog tutora koji izvršava ono što kaže veliki.
Problem hendikepiranosti koji nam je nametnuo i kontroliše Zapad uskoro će morati biti riješen. Ako to ne urade građani Bosne i Hercegovine, niko drugi neće. Jer, jasno je danas više nego ikada prije — Schmidt, Murphy, Reilly i slični nisu ovdje da naprave funkcionalnu, suverenu i pravno uređenu državu, nego da joj kroje sudbinu po mjeri regionalnih hegemonijskih interesa i vlastitih geopolitičkih igara.
Nije pitanje da li će Schmidt donijeti neku odluku — on će je donijeti, kao i prošli put, u korist Čovića, a Dodiku ostaviti prostora da paradira kao mučenik. Pitanje je hoćemo li mi, kao građani, politički akteri, intelektualci i mediji, konačno prestati glumiti naivnu publiku u ovom igrokazu i reći dosta.
Jer dokle god pristajemo da nas savjetuju oni koji su nas u ovom stanju i ostavili, sve će biti isto — BiH će ostajati nedefinisana, politički razvaljena i podijeljena zemlja u kojoj Schmidtovi aparthejd amandmani, Murphyjevi anonimni eksperimenti i Reillyjeva škola kontrolisanog haosa imaju prednost nad zakonima, voljom građana i budućnošću države.
Vrijeme je da prestanemo čekati da nam Schmidt, Murphy i Reilly nacrtaju granice, izglasaju zakone i biraju lidere. Bosna i Hercegovina neće biti uređena zemlja dok je drugi uređuju.
Ostaje nam da odlučimo — hoćemo li i dalje pristajati na ulogu statista u vlastitoj zemlji ili ćemo konačno preuzeti glavnu riječ. Jer Bosna i Hercegovina nije Schmidtova, nije Murphyjeva, nije Reillyjeva, a najmanje Dodikova i Čovićeva. Bosna i Hercegovina pripada njenim građanima. I ništa, ama baš ništa, neće se desiti dok se građani ne dignu i to im svima kažu. Glasno. Na svakom mjestu. I bez straha.
