Kada je u ponedjeljak popodne grupa europarlamentaraca pokušala ući u upravnu zgradu Grada Prijedora, gradonačelnikov glasnik im je, na ulazu, rekao da za njih ima mjesta, ali da za predstavnika roditelja prijedorske djece ubijene tokom etničkog čišćenja u tom gradu mjesta nema. Nizozemska europarlamentarka Tineke Strik će odmah sutradan obavijestiti u Predsjedništvu BiH trojicu svojih domaćina o prijedorskom incidentu. Milorad Dodik je, prenijet će mi oni koji su prisustvovali sastanku, samo šutio. Jer čak ni lider SNSD-a nije mogao odbraniti postupak svog stranačkog kolege, koji je procijenio da za prijedorske žrtve nema mjesta u zgradi Grada Prijedora. Europarlamentarci su se solidarisali sa žrtvama i odlučili da i oni ne uđu na sastanak sa gradonačelnikom. To je, dakle, ona Evropa kakvu želimo i kojoj težimo.

Hrvatska i Mađarska

Ali, nažalost, to je samo jedna strana medalje. Evropska unija ovih dana će donijeti odluku koje će to države dobiti status kandidata za članstvo. Oni koji se pitaju i koji odlučuju, predložili su da se kandidatski status dodijeli Ukrajini, Gruziji i Moldaviji. Sve druge države, do objave konačne odluke, nadat će se da nisu zaboravljene. I Bosna i Hercegovina je među njima. Ako je suditi po izjavama, što službenim, što neslužbenim, glavne države EU se protive da Bosni i Hercegovini dodijele status kandidata. Za BiH se zalažu, pazite sada, Austrija, Slovenija, Hrvatska i Mađarska. Hvala austrijskom kancelaru, svaka čast slovenskom predsjedniku Borutu Pahoru, obojica časno i pošteno priznaju i greške EU i obrazlažu svoje argumente za prijedlog BiH.

No, zaintrigirale su me Hrvatska i Mađarska pa sam pokušao proteklih dana, preko diplomatskih izvora, saznati o čemu se radi. I dobio sam logične odgovore. U BiH su izbori u oktobru. Davanjem statusa kandidata našoj zemlji, vladajuća struktura (SNSD, HDZ i SDA) bi to knjižila kao svoj uspjeh i sigurno bi im pomoglo u predizbornoj kampanji. Stoga dio država članica EU, a prije svih Njemačka, cijeni da do kraja ove godine BiH ne treba dobiti kandidatski status. Istovremeno, Viktor Orban i Zoran Milanović, prvi zaštitnik Milorada Dodika, a drugi Dragana Čovića, u ime Mađarske i Hrvatske insistiraju da se Bosni i Hercegovini status ipak dodijeli. To što Bakir Izetbegović nema partnera u EU koji bi se založio i za njega, najviše govori o njemu samom. Jer za trideset godina vladavine nije uspio izgraditi partnerski odnos niti sa lijevim, ali ni sa desno orijentiranim liderima u EU. On se fokusirao na Tursku, koja jeste bitna, ali je istovremeno i teret ukoliko je zaista politički cilj integracija u EU. A sada dolazimo do pitanja – zbog čega je Turska teret?

Koliko god se tješili i ubjeđivali da to nije tako, EU je “kolijevka kršćanstva”. Neki će tu uniju nazvati obnovljenim zapadnim rimskim carstvom. I to nije daleko od istine. I geografski i politički Turska je na vratima EU. Ali za tu državu decenijama nema mjesta u Uniji, iako je njena ekonomija daleko ispred ekonomije brojnih država koje su članice EU. S pravnom stečevinom i nije baš tako, ali kada se sve sabere i oduzme, jasno postane da za Tursku nema mjesta u EU iz jednog jedinog razloga – u Turskoj odlučuju muslimani.

Za Gruziju, recimo, ima mjesta. To što vlasti u Tbilisiju ne kontroliraju veći dio svoje države, ne smeta briselskim zvaničnicima da je poguraju u EU, uprkos čak i podatku da ne kontrolira ni svoje međunarodno priznate granice. Ne smeta Bruxellesu ni Južna Osetija ni Abhazija koliko im smetaju muslimani. I nisam to primijetio samo ja. Primijetili su to oni koji nemaju veze sa islamom, a imaju dugogodišnje veze sa briselskom birokratijom.

Evo, krenimo redom. Bosna i Hercegovina je cjelovita država. Kontrolira svoje granice. I, opet, ne stoji u Bruxellesu onako dobro kao Moldavija. Sve sa paradržavom Pridnjestrovlje koja je razdvaja od Ukrajine. Sjeverna Makedonija je, pisao sam prošle sedmice na ovom mjestu, promijenila i ime da bi je Evropljani shvatili ozbiljno, vjerujući njihovim obećanjima. Pa, opet, Ukrajina sa paradržavama LNR i DNR postala je prioritet za Bruxelles, a danas – onakvog Zorana Zaeva – ni na mapi političara s kojima se Bruxelles druži. Da ne bude zabune, nemam ništa protiv ulaska Ukrajine u EU po hitnom postupku, ali imam protiv činjenice da su neki, kao u Orwelovoj “Životinjskoj farmi”, ipak jednakiji. Odgovor na pitanje po čemu su “jednakiji”, treba zatražiti u strukturi stanovništva država koje su kandidat za kandidata, i država koje se nadaju kandidaturi.

Demografski oportunizam

Šta je zajedničko Turskoj, Albaniji, Sjevernoj Makedoniji i Bosni i Hercegovini? Odgovor je – muslimani. Sad, opet, da razjasnim. U Francuskoj, sigurno, živi više muslimana, nego, izuzmemo li Tursku, u navedenim zemljama zajedno. Ali francuski muslimani ne odlučuju o političkim procesima u Parizu. Odlučuje Macron koji je i pokazao crveni karton Zaevu. Kao što milioni Turaka u Njemačkoj nemaju presudan utjecaj na njemačku politiku, iako i u Bundestagu imaju svoje predstavnike. Da se ne lažemo, muslimani u evropskim zemljama sigurno imaju veća pojedinačna prava nego u svojim matičnim zemljama iz kojih su emigrirali u potrazi za ugodnijim životom. No, kada muslimani postaju problem? Onog trenutka kada mogu ostvarivati kolektivna i politička prava. Nije problem biti musliman u Bruxellesu, Amsterdamu ili bilo kojem drugom evropskom gradu. Problem nastaje kada musliman može učestvovati u donošenju odluka unutar briselskih institucija.

Da je ovo istina, možemo se uvjeriti i u stručnim časopisima zapadnih univerziteta koji se bave Balkanom. “Muslimanski demografski oportunizam” doveden je u istu ravan sa srpskim ili hrvatskim nacionalizmom. Nije, dakle, problem muslimanski nacionalizam. Problem je što se muslimani “rađaju”.