Osporavanje Komšićevog govora u Ujedinjenim nacijama osporavanje je istine i svih presuda Haškog tribunala. Da li je Jovica Stanišić presuđen za UZP u BiH? Da. Da li je herceg-bosanska šestorka presuđena za UZP u BiH? Da. Međunarodni, UN-ov Sud u Haagu je potvrdio agresiju i Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. I, šta je sada sporno u govoru Željka Komšića? Zašto je “skandalozno” za govornicom Ujedinjenih nacija reći šta je presudio Sud Ujedinjenih nacija?
Šta se, zapravo, traži od Bosanaca i Hercegovaca? Traži se beskrajna tolerancija. Znate, zbog navodnog pomirenja Bosanci i Hercegovci, a naročito Bošnjaci, ne bi smjeli reći da su žrtve dva UZP-a i jednog genocida. Ne bi se smjeli obraćati Sudu za ljudska prava. Ne smiju glasno govoriti o tome da je Christian Schmidt pogodovao hercegovačkim Hrvatima oduzimajući Bošnjacima ustavno pravo da odlučuju. Kada hrvatski premijer Andrej Plenković kaže da ga ne zanimaju presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, Bošnjaci imaju obavezu da – šute. Kada hrvatski predsjednik Zoran Milanović otvoreno podrži separatistu Milorada Dodika, to on radi za “bošnjačko dobro”.
Hrvati su, kažu razni puljići i ninići, pružili ruku pomirenja. Osudili su genocid u Srebrenici, u Saboru su organizirali komemorativnu sjednicu na godišnjicu srebreničkog genocida. Dakle, pružili su ruku pomirenja priznajući ono što su Srbija i Republika Srpska počinile. Ali nije znak pomirenja preimenovanje ulice u Čapljini u ulicu žrtava genocida u Srebrenici. Znak pomirenja bi bio da se u Čapljini i u Mostaru najveće i najprometnije ulice nazovu – ulicom žrtava UZP-a Herceg Bosna. Toga, naravno, nema. Ali zato ima obilježavanja obljetnice početka zločinačkog poduhvata sa, kako presudi UN-ov sud u Hagu, Franjom Tuđmanom na čelu.
Hrvatski premijer Andrej Plenković kaže da on i njegovi suradnici nastavljaju sa ispunjavanjem strateških ciljeva koje je postavio Franjo Tuđman. I to je, ubjeđivat će nas sarajevski “neonaŠisti”, znak pomirenja.
Pa, ako je to znak pomirenja, mogli smo se prije trideset godina pomiriti. Pomiriti sa sudbinom da BiH neće biti država, da Bošnjaci neće biti narod i da će, ovisno o mjestu prebivališta, biti “hrvatsko cvieće” ili pripadnici jedinice “Mustafa Mulalić” srpske vojske u otadžbini.
Šta je to, dakle, netačno rekao Željko Komšić za govornicom Ujedinjenih nacija? Da Srbija podržava Milorada Dodika koji Republiku Srpsku želi pripojiti Srbiji. Šta u tome nije tačno? Šta nije tačno u tvrdnji da hrvatski premijer upravlja HDZ-om BiH koji želi “treći entitet” u granicama Herceg-Bosne?
Sve je tačno. Ali niko od kritičara Komšićevog govora nije provjeravao tačnost njegovih navoda. Dovoljno je samo da puljići, franje i zukići kažu “skandalozno” i “grudva krene”. A kada grudva krene, nije bitno šta je istina. Glavni argument “kritičara” je da “govornica UN-a” nije mjesto, a “godišnje zasjedanje Generalne skupštine UN-a nije vrijeme za priču o ugrožavanju teritorijalnog integriteta članice Ujedinjenih nacija. Pa, koje je to, onda, “vrijeme i mjesto” pogodno za saopćavanje istine? Po njima – nikada.
