Kada Nermin Nikšić laže, a kada govori neistinu? Zapravo, najtačniji odgovor je da Nikšić kada govori gluposti jedino tada govori ono što zaista misli. Toliko političko konvektiranje nije viđeno još od Zlatka Lagumdžije i zato s premijerom FBiH počinjem ovaj tekst iako mu je tema nešto posve drugo.
“Nažalost, sve dok je više domaćih političara koji su posvećeni politikanstvu, umjesto da radimo na iznalaženju kvalitetnih rješenja, postoji potreba za intervencijama visokog predstavnika. Radi se o rješenju koje su priželjkivale i javno zagovarale sve dobronamjerne političke opcije”, napisao je Nikšić na Facebooku 27. aprila 2023. godine. Bilo je to onog dana kad je Schmidt suspendovao Ustav FBiH da bi poništio izbornu volju Bošnjaka i nametnuo Nikšićevu vladu.
Godinu poslije pogubljen u nedosljednosti, u političkom samostanu SNSD-a, Nermin Nikšić kaže: “Ovaj današnji sastanak je završen na način da smo opredijeljeni da se pokušamo vratiti na evropski put, da ga deblokiramo, da se okrenemo rješavanju pitanja. Da zajedničkim dogovorom, razgovorom, kompromisom dođemo do zakonskih rješenja koja ćemo mi donositi, a ne koja će biti nametnuta”.
Toliko o Nikšiću, čija uloga je bitna u kontekstu politike koju vodi projekat Trojka gurajući državu Bosnu i Hercegovinu u takvu krizu da se komandant američkih snaga u NATO-u za Evropu usudio pred Kongresom reći da je stanje u BiH teže od onog na Kosovu.
U Bosni i Hercegovini proključalo je odavno i već dugo vremena moglo se naslutiti da će temperatura doći do onog podioka kada se postavlja pitanje je li vrijeme za mobilizaciju. To što sarajevska ćorak-diplomatija nastoji da nas, kao i devedeset neke, ubijedi kako je sve politička igrarija više govori o toj diplomatiji.
Mobilizacija zla i nacionalnog srpskog jedinstva koja se jasno vidi već mjesecima i godinama upućuje na scenarije koje smo gledali davno, koji su bili uvertira zločinima i genocidu, ali iz kojih patriotske snage, sve su prilike, nisu naučile lekciju.
Sve se to moglo spriječiti davno, da je bilo spremnosti u Vijeću za implementaciju mira, odnosno odlučnosti SAD, Velike Britanije i EU da se Milorad Dodik kao ključni izvođač srpskih secesionističkih radova ukloni bezbolno i time rastereti situacija u BiH, ali i srpski narod. Činjenica da o tome nisu pokušali ni razgovarati dovoljno govori o odnosu međunarodne zajednice spram krize u BiH.
To, uz činjenicu da je upravo ta snaga PIC-a instalirala u državnu vlast politike koje su trebale bilježiti i ispunjavati želje SNSD-a i HDZ-a, dodatno budi sumnju da nije isključena mogućnost da je mobilizacija zla posljedica nesposobnosti ili sumnjivih namjera diplomatija u BiH.
A i to smo gledali devedesetih, dok je legalno vodstvo Bosne i Hercegovine pokušavalo sačuvati mir, u Sarajevo su slijetale diplomate iz Evrope i kojekuda, i davali vjetar u jedra Karadžićevim politikama u srpskoj republici Bosni i Hercegovini.
Paralela o paralelizmu tada i danas stvara jezu o mogućem ishodu. Jer, Karadžić je 17. oktobra 1991. godine u Skupštini SR BiH rekao da će “muslimani nestati”, a sedam dana poslije sa partijskim drugovima kreirao skupštinu srpskog naroda i de facto krenuo sa secesijom. Istovremeno su nas iz Evropske zajednice ubjeđivali da mirnim putem trebamo riješiti unutrašnja pitanja.
Kao što nas danas ubjeđuju u isto dok parlament, koji je nasljednik one skupštine srpskog naroda, u kontinuitetu podriva ustavni poredak i državnost Bosne i Hercegovine. A neki novi Karadžić u liku i nedjelu Milorada Dodika poručuje kako s Bošnjacima živjeti ne može i kako je vrijeme za odvajanje entiteta Rs nastalo ostvarenjem Karadžićevih prijetnji muslimanima.
Današnje zasjedanje NSRs, večerašnji miting srpstva u Banjaluci i majski vaskršnji sabor bez dileme se mogu posmatrati kao uvertira u reprizu pokušaja iz 1992. godine.
I neko bi to morao objasniti sarajevskoj ćorak-diplomatiji, ali im prethodno skinuti ružičaste naočale kroz koje posmatraju Dodikovu politiku. Jer, teško je očekivati da Nermin Nikšić, Elmedin Konaković koji lobira za Dodika i Forto koji Amerikom hodi u jumbo jet patikama mogu razumjeti put kojim se kreće srpska politika u Bosni i Hercegovini.
Haos koji godinama živimo u postdejtonskom miru je sve teže podnošljiv, ali ipak podnošljiv. Međutim, ukoliko zbog neodgovornosti nespremno dočekamo konkretizaciju tog haosa, priliku za popravni nećemo imati. Prvenstveno jer su se okolnosti iz devedesetih uveliko promijenile.
Srbija danas nije ona Srbija Miloševića. Srbija je danas prihvatljivi regionalni lider, a to što se naoružava ubitačnim ofanzivnim naoružanjem mora biti jasan signal odgovornim ljudima u Bosni i Hercegovini da je to oružje namijenjeno građanima ove države.
S druge strane, ni unutrašnje okolnosti nisu iste. Sljedbenici Karadžićeve politike i Mladićeve strategije danas imaju legalne institucije kroz koje provode otvorenu disoluciju od Bosne i Hercegovine. Sve više takvo stanje prihvataju i inostrani ambasadori, zbog čega je Dodik postao dobrodošao partner, uprkos politikama i zločinačkim stavovima.
Nesumnjivo je da strujanje mračnih geopolitičkih vjetrova, regionalni tokovi u kojima jačaju hegemonističke pretenzije i unutrašnji haos ukazuju da Bosna i Hercegovina ulazi u period tamnih oblaka iz kojih visi mač nad njenom sudbinom.
(NAP)
