Kada je u našoj torbi ugledala šljem i pancire, carinska službenica na kijevskom aerodromu izgledala je pomalo zbunjeno. Žurno će, potom, otići u drugu prostoriju, odakle je izašla u pratnji znatno starijeg kolege. Brzi pregled potrebne dokumentacije i upit – ko je najpoznatiji bosanski fudbaler.
„Edin Džeko“, odgovorio je kolega Denis Bajrović.
Poslije ovoga sve je bilo lakše. Mladić koji nam je iznajmio automobil kaže da zna gdje je Bosna i Hercegovina.
„Slične nas muke muče“, govori nam dok priprema automobil za put.
Četiri trake autoputa vode ka centru Kijeva. S desne strane primjećujemo tablu – na kojoj piše Lugansk i Odesa. Mi ćemo ka ovom prvom. Ali ne još. Sat-dva prije nego smo sletjeli, ukrajinska misija OSCE-a objavila je izvještaj za prošlu godinu. No, prvo dnevni izvještaj.
Za dva dana, od 4. do 6. februara, registrirano je 39 eksplozija. Sve su bile u regionima Lugansk i Donjeck, gdje od 2014. godine traju „sporadične“ borbe između snaga pod kontrolom ukrajinske vlade i proruskih separatista koji su okupirali nekoliko gradova na istoku te države. Na karti u okviru ovog teksta, jasno je ucrtana linija razgraničenja.
Ta linija je od Kijeva udaljena nekih 1000 kilometara prema Rusiji. Da biste lakše shvatili, linija fronta je od glavnog ukrajinskog grada Kijeva udaljena, otprilike, koliko je Minhen udaljen od Sarajeva.
OSCE u svom izvještaju piše da je u posljednjih 48 sati u regiji Donjeck zabilježeno 416 kršenja primirja. U regiji Lugansk bilo je nešto mirnije.
„Misija je zabilježila 35 kršenja primirja, uključujući jednu eksploziju“, piše u dnevnom izvještaju OSCE-a.
U godišnjem izvještaju OSCE-a, objavljenom u ponedjeljak, navedeno je da je tokom prošle, 2021. godine na tom području zabilježeno 93.902 kršenja primirja. Regijama Donjecka i Luhanska odjeknule su 1133 eksplozije. Ukupno je stradao (ranjen ili ubijen) 91 civil.
Rat, dakle, traje, iako se svi spremaju za pravi rat.
Dva i po sata vožnje od Kijeva ka granici sa Bjelorusijom je grad Pripjat. Ovaj grad duhova, nalazi se svega nekoliko kilometara od Černobila. Nakon nuklearne katastrofe 1986. godine, niko više ne živi tu. Prošlog vikenda, ukrajinska Nacionalna garda, policija i hitne službe u Pripjatu su vježbale borbenu gotovost.
Ruske i bjeloruske snage borbenu bi gotovost trebale provjeriti ove sedmice. Mjesecima se već piše o koncentrisanju ruske vojske na ukrajinskim granicama. No, pogledaju li se pažljivo karte, može se primijetiti da je ruska vojska, zapravo, Ukrajinu ostavila u „potkovici“. Najveći broj ruskih vojnika koncentrisan je u blizini ukrajinskih regija koje su 2014. godine okupirale proruske paravojne formacije. CNN objavljuje da je posljednih dana došlo do dodatnog pomijeranja ruske vojske prema ukrajinskoj granici.
Svijet strahuje od napada. No, u samom Kijevu ne može se primijetiti neko neuobičajeno ponašanje. Saobraćajne gužve dokaz su da glavni grad Ukranije živi normalno, iako bi, prema tvrdnjama američkih generala, bio zauzet u roku od 72 sata ako bi Rusija pokrenula ofanzivu.
Na istoku Ukrajine, rekosmo, rat traje. Na kontrolnom punktu Stanica Luganska, prošle je sedmice ranjen ukrajinski vojnik. Dva dana kasnije, u dijelovima Ukrajine pod kontrolom separatista stradao je jedan civil. No, sporadične pucnjave i ove žrtve već odavno nisu u vijestima svjetskih medija.
Ukrajinska kriza započela je na Trgu Majdan. Te 2014. godine, započelo je rušenje proruskih vlasti. Rusi su odgovorili okupacijom Krima i podrškom separatistima u dvije regije na istoku Ukrajine, na području Donjeckog bazena. Taj bazen se zove još i Donbas.
Iz Donbasa je i Ivan, ulični svirač na Trgu Majdan. Ne zanima ga baš politika. Ali ona mu je odredila život.
