Žrtva sa žrtvom, dželat sa dželatom. Sa tih šest riječi jedan će moj prijatelj objasniti razliku između sarajevskog i banjalučkog obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom. I skoro da je tako. U Banjoj Luci je zvijezda 9. maja bio ruski ambasador Igor Kalabuhov. U Sarajevu se, potpuno nenametljivo, kroz masu kretao Serhii Minailo, ukrajinski otpravnik poslova koji, faktički, u Bosni i Hercegovini obavlja funkciju ambasadora.

Potresni snimci

Titovom ulicom, od Vječne vatre pa sve do spomenika ubijenoj djeci Sarajeva, kolonu je okupljenih Sarajlija vodila Munira Subašić, žena koja je u Srebrenici izgubila sina i muža. Dvadesetak minuta ranije, centrom Banje Luke je prošla kolona građana u kojoj su zapaženo mjesto imali bajkeri iz Noćnih vukova. Munira Subašić i njene prijateljice i sapatnice nosile su transparent na kojem je pisalo – “zaustavite masakr u Mariupolju”. Noćni vukovi su nosili transparent na kojem su se isticale ruska i srpska zastava, a iza njih je druga grupa učesnika nosila transparent na kojem je pisalo – “Protiv nacizma u Ukrajini i svijetu”.

Kada sam fotografiju transparenta iz Banje Luke pokazao ukrajinskom “ambasadoru” u BiH, on će mi reći da je poruka dobra. “I mi to tražimo. Da se zaustavi fašizam u Ukrajini”, reći će mi u neformalnom razgovoru Serhii Minailo.

Dan ranije, dakle, 8. maja, ukrajinska jedinica Azov će na svom službenom Telegram kanalu objaviti video iz Mariupolja. Četvorogodišnja ukrajinska djevojčica Alisa u mračnoj prostoriji negdje u dubini opkoljene čeličane Azovstalj u Mariupolju lista slikovnicu koju je uspjela ponijeti iz svoje kuće i saopćava svoju želju – da je evakuišu. To je, dakle, Mariupolj, grad čije je ime bilo napisano na transparentu koje su centrom Sarajeva na Dan pobjede nad fašizmom pronijele žene iz Srebrenice. Srebreničanke, možda, ne znaju najbolje šta se dešava u Mariupolju. Ali one mariuopljsku patnju osjećaju najbolje.

Prošla su, možda, dva-tri mjeseca otkako je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, na svom Twitteru objavio jedan potresni snimak. Ne može se to opisati riječima. Ali, za one koji nisu vidjeli, negdje u opkoljenoj Srebrenici vojnik UNPROFOR-a predaje ocu u foliju zamotanog dječaka. “Umro”, konstatuje majka dječaka, otprilike istog uzrasta kao Alisa iz mariupoljske čeličane.

Dječak je umro u opkoljenoj Srebrenici. Alisa je, srećom, živa. I, ko to može vjerodostojnije od srebreničkih majki suosjećati sa majkama u razorenom ukrajinskom gradu? Srebrenica je bila u okruženju Vojske Republike Srpske. Mariupoljska fabrika je u okruženju ruske vojske. U Sarajevu se, na Dan pobjede nad fašizmom, šalje poruka podrške opkoljenim civilima Mariupolja. U Banjoj Luci se branitelji Mariupolja nazivaju – fašistima.

Riječi Milorada Dodika nas već dugo ne iznenađuju. Ali, opet, izjednačavanje snaga NATO-a sa fašističkom Njemačkom je nešto što je iznenadilo mnoge, pa i mene. Dodik je srpski narod proglasio vječnim borcima protiv fašizma. Borili su se, kaže, protiv Otomanske imperije, protiv Austro-Ugarske, protiv nacističke Njemačke, protiv NATO-a, i protiv zločinačke Armije RBiH. Dan pobjede nad fašizmom je, štaviše, proglasio praznikom Republike Srpske.

U suštini, to i ne bi bio loš potez da ga ne prate hiljade drugih kontradiktornosti. Za doktora Mladena su čuli svi oni koji su u bivšoj Jugoslaviji odradili barem jedan školski razred. Mladen Stojanović, komunista, ubijen je na Kozari. Kultni banjalučki park nosi ime po tom iskazanom antifašisti koji se borio protiv nacističke Njemačke i njenih saradnika. Mladena Stojanovića. Rade Radić je, pišu istoričari, na početku bio komunista. Onda je otišao u četnike i smatraju ga najodgovornijim za smrt doktora Mladena. I Rade Radić u Banjoj Luci ima svoju ulicu. Za Milorada Dodika i njegov režim, dakle, nema nikakvih problema da u istu ravan svedu doktora Mladena, Srbina, komunistu i antifašistu, sa Radom Radićem, Srbinom, četnikom i saradnikom fašista.

Simboli i idoli 

Doktor Mladen je simbol Kozare. Rade Radić je simbol izdaje. Srebrenica je simbol stradanja devedesetih godina. Mariupolj je simbol stradanja u današnjoj Evropi. Pod zastavom Vojske Republike Srpske je, presudio je Haški tribunal, počinjen u julu 1995. godine genocid u Srebrenici. Dva mjeseca ranije, 9. maja 1995, zastava Armije RBiH se vijorila na paradi u Parizu organiziranoj povodom Dana pobjede. Ruska Federacija je danas agresor u Ukrajini. Vlasti u Kijevu i ukrajinski narod su žrtve ruske agresije. Banja Luka slavi Rusiju, a Sarajevo se solidariše sa Mariupoljem. Banja Luka ne slavi doktora Mladena. Banja Luka sve češće veliča Radu Radića.

Ali sve dok ima onih Banjalučana kojima je uzor doktor Mladen, a ne Rade Radić, srpski se narod ne može nazivati fašističkim. Kao što škola nazvana po Mustafi Busuladžiću u Sarajevu ne znači da su Bošnjaci sljedbenici “handžar-divizije”. I, još nešto. Antifašizam ne pripada ni lijevima niti desnima. Nošenje jugoslovenske trobojke ne znači po automatizmu da ste antifašista. Jer protiv fašizma se bori djelima i riječima, a ne zastavama i ikonografijom.