Odlazak ArcelorMittala iz Željezare Zenica ne može se svesti na običnu promjenu vlasništva. Riječ je o događaju koji zapravo otvara mnogo važnije pitanje – da li je proizvodnja čelika u Zenici danas uopće ekonomski održiva i šta znači kada se iz takvog pogona povuče jedna od najvećih svjetskih kompanija u toj industriji.
Da bi se razumjela težina tog poteza, potrebno je podsjetiti ko je zapravo Mittal u svijetu čelika. ArcelorMittal je globalni gigant, kompanija koja posluje u više od 60 zemalja i ima proizvodne pogone širom svijeta. U 2024. godini ostvarila je prihod od preko 62 milijarde dolara (Iste godine budžet Federacije je bio cca 4 milijarde dolara) i proizvela gotovo 58 miliona tona sirovog čelika, čime se svrstava među najmoćnije igrače u globalnoj industriji. Takva kompanija ne ulazi u projekte slučajno – niti iz njih izlazi bez jasnog razloga. Njeno poslovanje temelji se na kontinuitetu proizvodnje, optimizaciji troškova i dugoročnim investicijama. Upravo zato odlazak iz Zenice ima težinu koja nadilazi lokalni kontekst.
Mittal je u Zenicu ušao početkom 2000-ih, u trenutku kada je bosanskohercegovačka industrija tražila stranog partnera koji bi obnovio proizvodnju i vratio željezaru na mapu regionalne ekonomije. Tokom više od dvije decenije kompanija je održavala pogon, ulagala u modernizaciju i pokušavala integrirati Zenicu u svoje globalne proizvodne lance. U pojedinim periodima to je davalo rezultate – željezara je bila među najvećim izvoznicima u zemlji i važan oslonac industrijske proizvodnje. Međutim, strukturni problemi su ostali, a vremenom su postajali sve izraženiji.
Pad potražnje za čelikom u Evropi, rast cijena energije i sve veći pritisci na proizvodnju doveli su do toga da poslovanje u Zenici postane sve teže održivo. Sam pogon bilježio je pad proizvodnje, sa oko 600.000 tona na približno 500.000 tona godišnje, dok su pojedini izvještaji ukazivali da je rad često bio daleko ispod punog kapaciteta. Istovremeno su rasli i gubici. 2023. godine minus je bio skoro 160 miliona KM, godinu poslije nepunih 120 miliona, u 2025. godini 97 miliona, a u prvom kvartalu 2026. 14,5 miliona maraka. Ovakvi brojevi slali su i šalju jasnu ekonomsku poruku. U takvom okruženju kompanija je postupno smanjivala aktivnosti – zatvoren je koksni pogon, a proizvodnja je više puta suspendirana zbog loše potražnje i visokih troškova.
Konačna odluka došla je 2025. godine, kada je ArcelorMittal prodao svoje operacije u Zenici i Prijedoru, uz procijenjeni računovodstveni gubitak od oko 200 miliona dolara. U industriji čelika to je ključni signal. Velike multinacionalne kompanije gotovo nikada ne napuštaju pogone koji imaju perspektivu profitabilne proizvodnje. Naprotiv, takvi pogoni se moderniziraju, proširuju i postaju dio dugoročnih strategija. ArcelorMittal upravo tako posluje u drugim dijelovima svijeta, gdje ulaže milijarde u modernizaciju i proizvodnju „zelenog“ čelika, fokusirajući se na tržišta s višim maržama i stabilnom potražnjom.
Zbog toga je pitanje koje se nameće gotovo retoričko: Da li bi Mittal nastavio rad u Zenici da je to poslovno bilo moguće? Odgovor je – gotovo sigurno da bi. Možda je još i važnije pitanje: Može li aktualna vlast Trojke u Federaciji, sa primjerima lošeg upravljanja u javnim preduzećim, spasiti Željezaru Zenica, kad ni snažn Mittal nije mogao? I ovo pitanje je gotovo retoričko, pa je i odgovor jasan.
Kompanija obima i iskustva Mittala ne napušta tržište iz strateškog hira, nego isključivo kada procijeni da ulaganje više ne može generisati održivu vrijednost. Zenica je, očigledno, postala dio portfelja koji više nije mogao pratiti globalne standarde profitabilnosti. Razlozi za to nisu samo lokalni. Globalna industrija čelika već godinama suočena je s problemom prekomjernih kapaciteta, posebno zbog konkurencije iz Azije, dok evropski proizvođači dodatno trpe zbog visokih cijena energije i sve strožijih ekoloških propisa. U takvom kontekstu, stariji pogoni s visokim troškovima postaju prve žrtve racionalizacije.
Zenica se našla upravo u toj kategoriji – između zastarjele infrastrukture, skupih energenata i slabije tržišne pozicije. Zato odlazak Mittala ne treba posmatrati kroz pojednostavljenu prizmu „strani investitor odlazi“, već kao jasan indikator realnog stanja proizvodnje. To je signal da postojeći model rada nije bio konkurentan, niti održiv u dugom roku. To, međutim, ne znači da proizvodnja čelika u Zenici nužno nema nikakvu budućnost. Ali znači da ta budućnost neće biti moguća bez ozbiljnih promjena – modernizacije tehnologije, smanjenja troškova i redefiniranja tržišne pozicije. Takve promjene uglavnom donosi privatni kapital i korporacijski modeli upravljanja, a gotovo nikako javna kontrola. Jer ako kompanija koja proizvodi desetine miliona tona čelika godišnje, posluje širom svijeta i raspolaže ogromnim resursima procijeni da se proizvodnja u Zenici ne isplati, onda se pitanje održivosti tog pogona ne može zaobići.
Upravo u toj činjenici leži ključna poruka federalnim zastupnicima i delegatima koji bi trebali odlučivati o prijedlogu zakona „Lex Željezara“: Ne odlučuje se o predizbornoj kampanji, već poslovnom izazovu koji bi, umjesto rješenja, mogao donijeti samo nove agonije i još veće minuse.
(Hayat.ba)
