O, sveta prostoto
Rasprava između mene i gospodina Draga Bojića ilustrativan je primjer nemoći dijaloga. Što god da se desi, bez obzira na snagu argumenata, nakon dijaloga svaka strana ostane na svome stanovištu. Ako bi se, pak, iz te rasprave izrodila otvorena i intelektualno poštena šira javna rasprava o nacionalizmu koja je nužna bosanskohercegovačkom društvu, ni njegovo ni moje vrijeme ne bi bilo protraćeno.
Dakle: ja nakon „dijaloga“ još tvrđe mislim da je gospodin Bojić u krivu. Kao što i on, usudiću se pretpostaviti, misli da sam u krivu ja.
Osvrnuću se, ipak, na samo jednu krivu tezu gospodina Bojića. Učiniću to zato što mislim da je to tačka u kojoj se najjasnije vide naše razlike.
Ponoviću: crnogorski nacionalizam broji 0 žrtava. Gospodin Bojić tvrdi da nije tako i crnogorski napad na Dubrovnik pripisuje crnogorskome nacionalizmu.
Vlast koja je učestvovala u napadu na Dubrovnik bila je vlast Crne Gore. Ali je njen nacionalizam bio velikosrpski. Mila Đukanovića i Momira Bulatovića na vlast je doveo velikosrpski nacionalizam. U trenutku napada na Dubrovnik, Crna Gora je satelit Srbije. Napad na Dubrovnik je djelo velikosrpskog nacionalizma koji je u Crnoj Gori bio prisutan i destruktivna sila tada, kao što je i danas.
U trenutku napada na Dubrovnik, što gospodin Bojić očito ne zna ili ne želi da zna, jer ruši njegove teze, crnogorski su nacionalisti okupljeni oko partije LSCG. Oni na Cetinju organizuju antiratne mitinge i pjevaju: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“. Kao što će, ti crnogorski nacionalisti, kasnije na trgovima puštati pjesme Kemala Montena i plakati nad sudbinom Sarajeva. Razumijem da gospodin Bojić ima problem da to kognitivno mapira, ali to je prosto tako: govorimo o nacionalistima koji su oplakivali opsadu „tuđeg“ grada u koji se upustila njihova zemlja, oteta od strane velikosrpskog projekta.
Crnogorske vlasti i ostali velikosrpski nacionalisti tada su crnogorske nacionaliste nazivali „ustašama“. Tako ih velikosrpski nacionalisti zovu i danas. Ali eto: gospodin Bojić tvrdi da su Dubrovnik napali baš „crnogorske ustaše“.
Sa mojim stavom, prećutno i svojim prisustvom, složili su se Ministarstvo branitelja te Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske. Otkrivanju spomen ploče u Morinju kod Kotora, gdje su u logor odvođeni zarobljeni hrvatski branitelji, prisustvovali su ministri odbrane i vanjskih poslova Crne Gore Raško Konjević i Ranko Krivokapić, uz prisustvo hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana i ministra hrvatskih branitelja Toma Medveda.
Tekst na ploči, koji su, it goes without saying, usaglasile hrvatska i crnogorska strana, glasi: „Tokom velikosrpskeagresije na Hrvatsku, ovdje je bio logor, takozvani Centar Morinj, za zatočene hrvatske civile i branioce.
Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su proživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponovi!”
Što se toga čiji je nacionalizam, crnogorski ili srpski napao Dubrovnik, I Rest My Case.
Uzgred, najodvratnija strana CG nacionalizma, prisutna kod malog dijela crnogorskih nacionalista, jeste očijukanje sa hrvatskim nacionalizmom, njegovom ustaškom frakcijom. “Ista nas je odgojila mati, Crveni smo mi Hrvati”, Sekula Drljević, Štedimlija i taj đir. O tome sam pisao i to jasno osudio. Izvolite dokaz. https://zurnal.info/clanak/naspram-draze-mihailovica-mora-stajati-ljubo-cupic/23360
Tu, između ostalog, pišem: “Crna Gora koja nije građanska, demokratska i slobodna ne može dugoročno opstati. Efikasan odgovor na velikosrpski nacionalizam ne može biti ništa nacionalističko”. Toliko o mojoj podršci crnogorskome nacionalizmu.
Iz očitih razloga, međutim, ne pristajem na izjednačavanje crnogorskog i srpskog nacionalizma. Ne samo zbog nejednakog broja žrtava koje stoje iza tih nacionalizama, nego i zbog toga što je srpski nacionalizam imperijalan, dok je crnogorski antiasimilatoran i antikolonijalan. Taj se nacionalizam, koji nema nikakvih teritorijalnih pretenzija prema susjedima, iscrpljuje u odbijanju asimilacije kojoj su Crnogorci od 1918. naovamo izloženi. Taj nacionalizam staje u iskaz: “Mi smo Crnogorci, ne Srbi”. Što je u očitoj suprotnosti sa stavom velikosrpskoga nacionalizma o tome da su svi i svuda Srbi, a sve okolne zemlje “srpske”.
Crnogorski nacionalizam, koji su kao sredstvo oslobodilačke i emancipatorne borbe koristili i komunisti, ne da nije “isti” kao velikosrpski, nego mnogo više sličnosti ima sa alžirskim antikolonijalnim nacionalizmom, ili nacionalizmom koji je u svojoj borbi koristio marksistički revolucionar Thomas Sankara, koji će postati predsjednik Burkine Faso.
Dio argumentacije koju sam koristio za crnogorski, važi i za bošnjački nacionalizam. U BiH, srpski i hrvatski nacionalizam su centrifugalne, dok je bošnjački (još uvijek) centripetalna sila. Ukoliko bi bošnjački nacionalizam postao asimilatorna ili imperijalna sila, u meni bi imao posvećenog neprijatelja. Dok ne bude tako, odbijam bošnjački nacionalizam izjednačiti sa velikosrpskim i (veliko)hrvatskim. Tvrdim da teza o “istovjetnosti nacionalizama” aktivno radi za imperijalne nacionalizme.
Kada je katolička crkva spaljivala Jana Husa, pobožna je žena bacila cjepanicu u plamen na kojem je ovaj gorio pa se prekrstila. Tako, iz očitog neznanja, i gospodin Bojić baca drvo u vatru velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori. Šta reći, osim ponoviti ono što je tom prilikom rekao Hus: O, sancta simplicitas! O sveta prostoto!
Ovim je, što se mene tiče, “dijalog” između mene i gospodina Bojića završen.
