Iz današnje perspektive zvuči gotovo nevjerovatno, ali makar uoči praznika koji obilježavamo u znak sjećanja na 25. novembar 1943. godine, dužni smo prisjetiti se odlučnosti naroda Bosne i Hercegovine da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih.
Historijski dokument
To ni nego i dio je Rezolucije i Proglasa Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, usvojenih na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu.
z prvih brojeva Oslobođenja saznajemo da – iako je u Evropi tada opako bjesnio Drugi svjetski rat – baš te se jeseni i zime počela nazirati pobjeda nad fašizmom, jer su savezničke snage preuzimale inicijativu. Na prostoru bivše Jugoslavije partizani su, osokoljeni kapitulacijom Italije, ali još i više uspješnim probojima iz neprijateljskih obruča tokom bitaka vođenih na Sutjesci i Neretvi, jačali svoje narodnooslobodilačke snage uprkos svim neprijateljima protiv kojih su se morali boriti. Vrhovni štab s maršalom Titom na čelu bio je u Jajcu. U tim i takvim uvjetima pristupilo se stvaranju jezgra buduće vlasti: 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 s pravom glasa, probilo se do Mrkonjić-Grada i u 20 sati 25. novembra počeli Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Do četiri sata ujutro 26. verificirali su Rezoluciju i Proglas koji će nekoliko dana kasnije, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, biti potvrđeni u Jajcu, gdje je zapravo Jugoslavija dobila svoje buduće demokratske i federativne obrise, a Bosna i Hercegovina ušla kao ravnopravna federalna jedinica u njezin sastav.
Raif Dizdarević, tada partizanski kurir, kasnije (što bi se reklo) istaknuti republički i savezni društveno-politički radnik, nekadašnji predsjednik Predsjedništva BiH, predsjednik Skupštine SFRJ, dugogodišnji ministar spoljnih poslova bivše nam države, kasnije i član njezina Predsjedništva, a potom i predsjednik Predsjedništva SFRJ, prisjećajući se toga doba, evocirao je uspomene na razgovore sa ostalim kuririma iz svih krajeva i listom su bili svjesni da je u pitanju “nešto krupno”. Te podsjećao kako su početkom oktobra 1943. partizanske jedinice oslobodile Tuzlu da bi skrenule pažnju neprijatelja s događaja koji su se pripremali u Mrkonjić-Gradu i Jajcu. Dizdarević nikada nije propustio priliku da istakne značaj odluka ZAVNOBiH-a, akcentirajući posebno vrijednosti Deklaracije o ljudskim pravima, usvojene na Drugom zasjedanju 1. jula 1944. u Sanskom Mostu. Treće i posljednje zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je u Sarajevu, od 26. do 28. aprila 1945. godine, i tada je ZAVNOBiH prerastao u Narodnu skupštinu, a osnovana je i Narodna vlada Narodne republike BiH.
Dizdarević Deklaraciju naziva historijskim dokumentom, pretečom svih kasnijih dokumenata uključujući i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, usvojenu u UN-u 1948. godine. Prijedlog teksta naše Deklaracije napisali su pravnik iz Livna Hasan Brkić i književnik iz Bijeljine, tada glavni i odgovorni urednik Oslobođenja Rodoljub Čolaković. Tekst je vijećnicima prezentirao Brkić, a Čolaković ga je nazvao “našim novim ustavom”, o kome je nadahnuto pisao i na stranicama našeg Oslobođenja, ističući najvažnije značajke tog dokumenta – ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina; slobodu vjeroispovijesti i savjesti, kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti; slobodu zbora i dogovora, udruživanja i štampe; osobnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu; ravnopravnost žena s muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti; izborno pravo u demokratskoj BiH birači će vršiti tajnim glasanjem na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa; svakom građaninu zajamčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritužbe svim organima državne vlasti; nitko ne može biti osuđen bez predhodnog sudskog postupka.
Pogled naprijed
Zašto je Deklaracija potisnuta u zaborav, dalo bi se raspravljati, no koliko je važna, temeljito piše i Besima Borić u našim Pogledima, fokusirajući se na njezin ženski aspekt. Usuđujem se reći: štivo koje se bavi ulogom žene u ratu, u radu samog ZAVNOBiH-a, ali i izgradnji postratnog društva, vapi da bude primijenjeno. Ko ne vjeruje, dovoljno je da samo razmisli o današnjem tretmanu žene u BiH, i to onih koje važe za aktivne učesnice u političkom životu i vlasti, pa će shvatiti koliko razloga imamo da zavidimo vijećnicama ZAVNOBiH-a, ali i da učimo na njihovim primjerima. U kojem su stadiju naše slobode neka kažu aktualni borci za ljudska prava, ja ću još samo podsjetiti da je Boro Kontić u svojoj sjajnoj knjizi “Grebo: kratka biografija” citirao praznični trobroj Oslobođenja od 29. novembra 1989. godine, u kome od Skupštine SRBiH Tarik Haverić, Zdravko Grebo, Desimir Međović, Miodrag Živanović i Ivan Lovrenović traže reafirmaciju Deklaracije o ljudskim pravima ZAVNOBiH-a, a u knjizi donosi i prijedlog Ustava RBiH koji je profesor Grebo napisao temeljem upravo ovog dokumenta. Nadolazeće demokratske vlasti u BiH nisu se ni osvrnule.
Za koji dan će opet 25. novembar. Dan državnosti biće obilježen svečano i radno i ne sumnjam da će se s dužnim pijetetom pominjati i Deklaracija, možda – u duhu aktuelnih političkih obračuna – i patiti za njom. No, nekako ne vjerujem da će iko od velikih govornika pogledati naprijed, u budućnost koja nam se nudi jer već sljedećeg mjeseca će Vijeće Evrope razmatrati preporuku Evropske komisije iz oktobra ove godine da se našoj zemlji dodijeli status kandidata. Dobili smo je uz osam uvjeta: hoće li, kako i kada biti ispunjeni? Htjeli mi to priznati ili ne, Evropa danas živi (i) našu Deklaraciju o ljudskim pravima, a naši se političari ovdje svađaju i obračunavaju sa svima koji bi – korak po korak – da i nas povedu (ili vrate) do njezinih principa. Govoreći o kandidaturi, evropski komesar je istakao da je to ponuda narodu BiH koju političke elite trebaju pretvoriti u stvarnost. Pa da vidimo šta će sa svoje strane učiniti (makar) oni koji se vole zaklinjati i u BiH i u ZAVNOBiH.
