Kao grom iz vedra neba udarila nas je vijest koju je u region donio Radio Slobodna Evropa: iz svojih briselskih izvora, naime, doznali su da će Bosna i Hercegovina dobiti preporuku za kandidatski status u Evropskoj uniji. Izuzev medija, u kojima je priča dobila zaslužan tretman, onaj udarni, političke reakcije su se kretale od osporavanja, preko prigovaranja do gromoglasne šutnje, da ne kažem da se stiče dojam kako se naši političari od ovog udarca još nisu oporavili. Šta se događa?

VLADARI NARODA I GRAĐANA

Ne, neću podsjećati na optimizam Dragana Čovića iz njegova mandata u Predsjedništvu BiH, kada nam je svako malo obećavao kandidatski status. Vratit ću se samo mjesec unatrag, na događaj u Akademiji nauka i umjetnosti BiH, gdje je promovirana knjiga nekadašnjeg visokog predstavnika Christiana Schwarz-Schillinga “Prokockani mir u Bosni” s podnaslovom “Neuspjeh Evrope na Balkanu”.

Među uistinu jakom ekipom promotora bio je i prof. dr. Husnija Kamberović, koji je, naglašavajući kako želi iskoristiti priliku i jakih gostiju – a u publici je sjedio aktualni visoki predstavnik Christian Schmidt – s govornice uputio molbu međunarodnoj zajednici da – uprkos našim političarima – ne zaboravi na ljude u BiH. Pobunila sam se tada, podsjećajući da upravo ljudi u BiH biraju političare, no nakon posljednjih vijesti čini mi se da dugujem izvinjenje profesoru Kamberoviću. Nema, naime, nikakve sumnje da je kandidatski status našoj zemlji preporučen uprkos domaćim vlastima koje – pokazuje to i posljednji izvještaj Evropske komisije – ulažu izniman angažman na zabušavanju zadataka postavljenih u onih famoznih 14 prioriteta. To je toliko postalo očigledno i očito da je čak i evropski komesar za proširenje Oliver Varhelyi jednoglasnu preporuku ispratio rečenicom: “Ovo radimo za narod BiH.” Uz objašnjenje da je riječ o ponudi Evrope našoj zemlji.

Ruku na srce, Evropa se nije proslavila na ovim prostorima, ni u ratu ni u miru (Schwarz-Schillingovu knjigu će Oslobođenje uskoro feljtonizirati), no čak ni u najtežim devedesetim nismo imali dilemu – naše vrijednosti pripadaju zapadnoj civilizaciji, mi jesmo dio Evrope i hoćemo da nas tako i tretiraju. Sjedinjene Američke Države su, recimo to tako, bile najraspoloženije da nas čuju, kumovale su miru i u postdejtonskim godinama izdašno pokazivale i dokazivale svoju naklonost BiH (za sve one nevjerne tome koje će me podsjetiti na embargo na oružje, jedan podatak: SAD su samo zbog BiH napravile presedan i pomogle dostavu oružja iz Irana Armiji BiH). Danas, kada se cijeli zapadni svijet solidariše sa napadnutom Ukrajinom, nerijetko ističući kako Kijev ima podršku i zbog naučene lekcije u našoj zemlji, mi se ponašamo kao da iz devedesetih nismo izvukli nikakvu pouku, pa i na (uslovni) kandidatski status za EU reagiramo s primjedbama kako je kasno stigao. Zaboravljajući pritom pitanje svih pitanja – šta su naše vlasti uradile da i mi postanemo dio svijeta bez granica, svijeta u kome je svaki čovjek jednak pred zakonom na cijeloj teritoriji Evropske unije, svijeta koji je standardom od nas udaljen svjetlosnim godinama? Svijeta u koji naša djeca odlaze trbuhom za kruhom, glasajući tabanima, voznim i autobuskim kartama i koferima spremljenim da se ovdje više nikada ne vrate.

Gdje je, uostalom, BiH danas? Geografski u Evropi, ali – zabilježili su to i naši novinari prateći nedavno fudbalsku utakmicu zmajeva u Bukureštu – za nas je, u međuvremenu, i Rumunija postala zapad, samo zato što je svojedobno – preko reda – postala dio EU. Sad, kad smo mi dobili (prekorednu) ponudu, poklonu gledamo u zube, a oni vječno dobro obaviješteni nas unaprijed uvjeravaju kako nikad nećemo dobaciti do članstva. Iskreno, i ne moramo, dovoljno je da uskladimo sve zakone sa onim evropskim, da podignemo (poljo)privredu ne po stranačkim, već po evropskim preferencijama i da (konačno!) krenemo ulagati umjesto u političare u školstvo, zdravstvo i kulturu. Ova zemlja ne samo da nema strategiju kulture (neki kažu punih 70 godina!) nego nema ni elementarnog pristojnog odnosa prema sportu, medijima, a o stanju ljudskih i naročito ženskih prava ilustrativno govore protesti koji su prošlog petka održani širom zemlje, potaknuti još jednim ubistvom supruge samo zato što je muž naučio da je njegova pozicija sveta toliko da raspolaže i njezinim životom.

Naši političari, domaći vladari naroda i građana, umjesto o kandidatskom statusu BiH, posljednjih dana govore o odlukama visokog predstavnika. Listom nezadovoljni, jednako nam – naročito u Sarajevu – dokazuju kako su Bošnjaci diskriminirani jer (po njihovim izračunima) jedan srpski ili hrvatski glas vrijedi četiri, šest, a neki kažu i 10 bošnjačkih. Schmidtu se svaka riječ secira do te mjere da je – pazi sad! – Rijaset IZBiH “u najmanju ruku zabrinut” zbog njegove izjave kako “Bošnjaci ovdje žive i trebaju živjeti” i to zato što “šalje poruku da neko Bošnjacima treba dati pravo da žive na svojoj zemlji”. Kao brižljivi čitatelj svih saopćenja, posvjedočit ću da isti Ured za odnose sa javnošću nikada nije smatrao potrebnim da se izjasni o porukama lidera SDA kako “smo spremni Hrvatima dati…”. Čak i da je to prebrojavanje vrijednosti glasova istinito, a da bi bilo, BiH bi morala biti drugačijeg ustavnog uređenja od onog potpisanog u Daytonu i svojedobno ustanovljenog ZAVNOBiH-om, opet nam je kandidatski status najbolja šansa da – što bi svojevremeno rekao Alija Izetbegović, obraćajući se srpskim poslanicima pristiglim u glavni grad BiH prvi put nakon rata – Bosna i Hercegovina od zemlje naroda postane zemlja građana. Do tada, valja nam peglati zakone, ali prije svega – peglati političare. Da makar jednom isporuče vlastita obećanja da bi kandidatski status postao bezuslovan i potvrđen, da bismo otvorili pregovore i okrenuli se mukotrpnim reformama. Za koje se baš svi u ovoj zemlji mogu složiti da su nam neophodne.

PRIČA O UGROŽENOSTI I SIJENJE STRAHA

Druga je stvar – ma šta druga, prva! – što je do sada već postalo bjelodano da reforme najviše neće oni koji primaju plaće da ih provode. Njima najmanje odgovaraju. Reforme znače, između ostalog, obračun sa nepotizmom, korupcijom i organiziranim kriminalom u vlastitim redovima. Zato se političari BiH samo u jednom slažu: sve dok je narodu loše, njihove su pozicije sigurne. I ne podliježu slovu zakona, čak i ako su ogrezli u lopovluku. Najefikasniji alat za ovu vrstu opstanka, pokazalo se, jeste priča o ugroženosti i sijanje straha od drugog i drugačijeg. Bosna i Hercegovina se svojedobno ponosila svojim međusobnim uvažavanjem i poštovanjem različitosti. Da smo se promijenili, jasno je k’o dan, niti ko hoće drugog i drugačijeg da vidi, a kamoli da čuje. No, promijenila se i Evropa, shvaćajući valjda da je ključ balkanskog mira i stabilnosti upravo BiH i razumijevajući koliko ovakvoj zemlji treba pomoći. Ponuda je na stolu. Sad je do nas. Ako nam je dobro, onda ništa.