Zlatko Lagumdžija, nekadašnji predsjednik SDP-a BiH i povratnik na dužnosti ministra vanjskih poslova, iako politički deklasiran na domaćoj sceni, ipak nije okačio diplomatski pasoš o klin. Aktivan je, skoro kao nikada ranije, unutar planetarne galerije bivših, rashodovanih lidera, političkih veterana sa kojima se redovno, učestalo nalazi na različitim skupovima gdje tabire svjetske probleme, od pandemije, globalnog zatopljavanja, pa do stvaranja takozvanog društva jednakih vrijednosti.
Putevi svile i kadife
Ne drži Lagumdžiju posljednjih godina, čas je u Americi, čas u Azerbejdžanu, nije mu mrsko skoknuti ni do Kine. Ali svuda pođe, kući dođe Lagumdžija, jer kao o onoj staroj pjesmi Duška Trifunovića i Ranka Bobana „đeni nema Rajvosa“. Onda kad se dočepa rodne grude, brže-bolje potrči do prvog slobodnog televizijskog studija da gledateljstvo obavijesti o najnovijim svojim turističkim, odnosno stručno-diplomatskim putešestvijima i podvizima. Nedavno je Lagumdžija objelodanio na društvenim mrežama da je tokom jedne velike turneje sreo u Turskoj Harisa Silajdžića, također bišveg ministra vanjskih poslova sa kojim, veli, i rukama i nogama lobira za BiH gdje god stigne, a vidjeli smo da svugdje i stigne i utekne. A pučanstvo, dokono i zavidno kakvim ga je Bog dao, smislilo šegu koja kaže da je Lagumdžija čak jednom, vraćajući se iz Amerike, na sarajevskom aerodromu sreo sebe kako odlazi u Kinu.
Zlatko Lagumdžija je prije tri dana na jednoj televiziji naširoko i nadugačko iznosio svoje viđenje aktuelne političke krize u BiH, nikada ozbiljnije i dublje, oštro kritizirajući neke od ključnih političkih aktera. Pored nezaobilaznog Milorada Dodika okomio se i na Bakira Izetbegovića i Željka Komšića koji, po njegovom mišljenju, bezrazložno dižu „hampu“, prepadaju narod pričama o secesiji, raspadu zemlje, zastrašuju ljude izmaštanim prijetnjama raspadom zemlje i novog rata. Oni, Izetbegović, Komšić i bliski im širitelji neumjerene panike i bezrazložnog straha, po Lagumdžijinom viđenju stvari, time samo žele skrenuti pažnju sa vlastitih neuspjeha i poslovične nesposobnosti.
Sarajevskog profesora koji je prije nekog vremena ovjenčan i titulom počasnog doktora sa Univerziteta u Pekingu posebno nerviraju tvrdnje da Rusija, a pogotovo Kina, podržavaju, odnosno ohrabruju Dodikov separatizam.
„Rusija ne podržava narušavanje Dejtonskog sporazuma, ne podržava secesijsko djelovanje, ne podržava antistavno djelovanje i razbijanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH“, kategoričan je Lagumdžija u televizijskom intervjuu.
Nakon ovoga apaurinski umirujućeg otkrića o merhametluku ruske spoljne politike prema BiH, čovjeku dođe da pomisli da je bivši lider SDP-a BiH tokom posljednjeg obilaska planete negdje na kakvom aerodromskom terminalu naletio na svoju nasljednicu Biseru Turković i od nje pokupio maksuzija informacije o sadržaju njenog skorašnjeg susreta sa ruskim ministrom Sergejem Lavrovom. Turkovićka je, kako se sama pohvalila, tom prigodom obećala da Rusija može do mile volje, koliko god im se učini da je svrsishodno razmještati po BiH kulturne, informativne i humanitarne centre. O zrelosti ovdašnje javnosti i njenoj sposobnosti da razumije najprostije poruke i istine koje kruže javnim prostorom govori i to što se ta javnost, mediji osobito, kako primijeti jedan moj sugovornik ovih dana, mnogo više skandalizirala nad onim bahatom Turkovićkinom ramazanskih šopingom prije nekoliko mjeseci, nego nad njenim priznanjem da je Lavrovu odriješila ruke da po BiH namontira ruskih kulturnih i obavještajnih centara koliko mu se ćefne.
Ili si Lavrov, ili nisi
Ali vratimo se na Lagumdžijune geopolitičke opservacije iznesene u intervju prije tri dana. Od Rusije, tvrdi on, ne prijeti nikakav opasnost integritetu i suverenitetu BiH, dapače, ona ih svim silama podržava. Ali to nije to ništa u poređenju sa Kinom koja također podržava BiH, ali puno više i snažnije od Rusije. „Podržati secesiju bilo koga na planeti, Kina je zadnja zemlja koja bi tako nešto uradila“, otkrio je Zlatko Lagumdžija.
Ukratko, Lagumdžija je za to da se kritizira Milorada Dodika, on to i sam čini širom svijeta, ali traži da se Dodikov rušilački pohod na institucije BiH ne dovodi u bilo kakvu vezu sa Rusijom i Kinom, jer se takvim izmišljotinama bespotrebno i podlo uznemirava javnost. Sa time je, kaže Lagumdžija, suglasan i ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov.
Zlatko Lagumdžija je jedan od najdugotrajnijih političara na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. Njegova dugačka politička sjenka seže u period kasnog, ali još dobro držećeg socijalističkog režima. Političku karijeru je započeo sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća kada se zapošljava u CK SK BiH kao šef Računarsko-informatičkog centra.
Kako se Jugoslavija u malom
Ono što je, pored mnogih drugih bitnih katrakteristika, razlikovalo komunističku vlast u BiH od ove dananašnje, da je nazovemo „probosanskom“, jeste što komunistička nomenklatura nije nikada BiH doživljavala kao trajnu datost, kao društvenu i političku zajendicu koja će trajno i nesmetano moći funkcinirati sama od sebe i za čiju se budućnosti ne treba truditi niti sekirati. Za mnoge je bilo previše usiljenog opreza i represivne prevencije u djelovanju komunističke vlasti tokom četiri i po decenije njenog monopolističkog upravljanja BiH. Kada su komunisti tvrdili da neprijatelji režima, svih boja, nacionalisti, građanska desnica, antikomunisti, etatisti, unutaristi, tehnomenažeri… nikada ne spavaju, već atakuju na vlast da bi srušili temelje na kojima BiH počiva, optuživalo ih se da nisu branili Bosnu i Hercegovinu i njen subjektivitet, nego svoje lične pozicije i privilegije u njemu.
Bivša komunistička vlast u Jugoslaviji, da samo taj primjer njene budnosti i sigurnosnog imuniteta izdvojim, od 1948. godine i Rezolucije INNFORMIRO-a pa sve do ranih osamdesetih godina nikada nije zanemarila opasnost od onoga što se danas širom planete zove „maligni ruski utjecaj“. Unatoč neograničenoj i demokratski nekontroliranoj moći policije, u Jugoslaviji je tridesetak godina nakon razlaza sa SSSR-om djelovala ilegalna, alternativna komunistička partija, ne brojna, ali fanatična, staljinizmom zadojena agentura oslonjena na Moskvu. Ta se ekipa, njih nekoliko hiljada na teritoriji cijele Jugoslavije samoraspustila 1979. nakon posljednje susreta Josipa Broza sa ruskim vođom Lenidom Brežnjevom. Šta se desilo? Obavješteni su da se Brežnjev kod Tita uopće nije raspitivao za njihov status, niti žalio na njihov policijsko-sudski progon iz čega su shvatili da su i ruski drugovi digli ruke od njih.
Zlatko Lagumdžija bio je važan član posljednje vladajuće generacije bosanskohercegovačkih komunista, bio je član Predsjedništva SKBiH SDP. Ta se partija uoči raspisivanja višestranačkih izbora sredinom 1990. godine grčevito borila protiv rušenja ustavnog principa koji je zabranjivao političko organiziranje na nacionalnom principu. Dok su Lagumdžija i društvo iz vrha Saveza komunista tvrdili da je nacionalno političko organiziranje siguran put u rat i raspad BiH, njihovi su ih protivnici optuživali da, kako ono danas reče Lagumdžija za Izetbegovića i Komšića, „prepadaju narod“ i „izmišljaju ratnu opasnost“. Komunistička vlast ni unatoč 45-godišnjem monopolu i vladanju gvozdenom rukom nije bila samouvjerena toliko da je smatrala da je budućnost BiH i njenih ljudi za sva vremena osigurana. Nisu bili sigurni da će tadašnje društveno-političko uređenje sa čvrstim ustavnim okvirom biti u stanju uspješno se suprotstaviti i oduprijeti izvana inspirisanom i vođenom „unutrašnjem“ neprijatelju. Zlatko Lagumdžija, kao i cjelokupna sarajevska „patriotska“ politička elita, vladajuća i opoziciona, dvije i po decenije su vjerovali i tako se ponašali, radili i poslovali kao da je potpisivanjem mirovnog ugovora u Daytonu trajno otklonjena i najistinitja sumnja u opstanak i budućnost BiH. To ih je oslobodilo neugodne i zahtjevne obaveze da grade, kreiraju državnu i društvenu armaturu, da jačaju društvenu koheziju. Umjesto toga, posvetili su se u punom ličnom kapacitetu grabežljivoj izgradnji vlastitih privatnih i obiteljskih poslovnih carstava, umjesto širenja sloboda i jačanja vladavine prava oni su proširivali kvadraturu svojih stanova i poslovnih prostora, izigravajući na svakom koraku zakon i procedure. Ponovimo, ustavno-pravni poredak kojeg su bosanskohercegovački komunisti i druge „subjketivne snage“ gradili četrdeset i pet godina, održavali ga svim, pa i „nepopularnim“, nedemokratskim, represivnim mjerama, ostvarili unutar njega do tada u povijesti neviđene civilizacijske rezultate i emancipatorska postignuća, nije izdržao udar unutrašnjeg etnonacionalizma i spoljnjeg intervencioinizma; srušen je i pretvoren u prah i pepeo tokom nepune dvije godine 1990-1992. Kako je onda iko ozbiljan, odgovoran, mogao vjerovati da krhka, na brzinu, pod pritiscima sklepana ustavno-pravna konustrukcija dejtonske BiH može izdržati iole ozbiljnija iskušenja i udare, osobito kada se zna da nijedan bitan faktor koji je doveo do njene destrukcije, ni unutarnji ni vanjski nije prestao postojati niti djelovati.
Kina i pozorišta
Napadati danas Milorada Dodika za razaranje krhke državne supstance, za secesiju i rušenje pravnog poretka, a pri tom abolirati od utjecaja na njega Rusiju i Kinu, može samo raditi ili glup i naivan, ili plaćen i ucijenjen čovjek. A Lagumdžija, to znam iz prve ruke, nije ni glup, a pogotovo nije naivan. Nije glup ni naivan, nego samo pohlepan bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, kojeg su mediji u toj zemlji ovih dana uhvatili u nekoj zakukuljenoj lobističkoj, navodno solidno honoriranoj relaciji sa drugovima iz Kine. Ne treba čuditi ono priznanje kojeg je prije koju dvije godinu Lagumdžije dobio u Kini, jer takvi profili kadrova poput Lagumdžije na cijeni su u Kini: prekaljeni drugovi komunisti sa istančanim osjećajem za tržište.
