Osnovno pitanje koje prožima svaku diskusiju o budućnosti NATO-a jeste nedostatak njegovog raison d’être. Hladnoratovski modus vivendi, zasnovan na jasnoj prijetnji Sovjetskog Saveza, odavno je nestao. Kasniji pokušaj da se Rusija pozicionira kao egzistencijalna prijetnja pokazao se kao nedovoljno kohezivan faktor, pogotovo jer je strateški fokus najvažnije članice Sjedinjenih Američkih Država premješten na Pacifik i Kinu. Washingtonov zahtjev da Evropa prihvati Kinu kao novog glavnog protivnika ostaje gluh na evropskom kontinentu, koji u tome vidi isključivo američki, a ne transatlantski interes. Time je NATO ostao bez svrhe postojanja, pretvarajući se u skupi geopolitički projekat čija logika opstanka u superdinamičnom i fluidnom 21. stoljeću postaje sve upitnija.
Američka dekonstrukcija i turski masterclass
Paradoksalno, glavni akter dekonstrukcije Saveza upravo je njegov osnivač i sponzor – Sjedinjene Američke Države. Administracija Donalda Trumpa i ideološki pokret MAGA nisu historijska anomalija, već jasan izraz duboke promjene u američkoj velikoj strategiji. Washington više ne želi, niti može, finansirati sigurnost bogate Evrope dok se suočava sa, po njihovom viđenju, egzistencijalnom prijetnjom Kine. Konstantne ucjene oko podizanja vojnih budžeta nisu pokušaj jačanja kolektivne odbrane, već strategija prisiljavanja Evrope da preuzme odgovornost za vlastito dvorište, oslobađajući time američke resurse za Pacifik.
U tom kontekstu, normalizacija odnosa na relaciji Washington-Moskva, koju zagovara MAGA struja, nije samo predizborna retorika. To je logičan korak u strategiji gdje Rusija nije primarni neprijatelj. Ideološka bliskost između MAGA konzervativizma i Putinovog suverenizma stvara platformu za potencijalni dogovor koji bi išao direktno na štetu Ukrajine i sigurnosne arhitekture Evrope. Dok se Evropa užasava ove mogućnosti, ona istovremeno demonstrira potpunu nemoć da izgradi vlastitu stratešku autonomiju. Njene inicijative su tek jalove odstupnice, a njena diplomatija se našla u “neobranom grožđu”, kasno shvatajući da je pouzdanost američkog sigurnosnog kišobrana stvar prošlosti.
Upravo u ovom vakuumu, Turska se pojavljuje ne kao problem, već kao model budućnosti. Godinama žestoko kritikovana zbog balansiranja i dobrih odnosa sa Rusijom i Iranom, Ankara je pokazala da se politika geopolitičke diversifikacije itekako isplati. Ono što je nekada smatrano izdajom savezničkih principa, danas je postala prešutna strategija i samog Washingtona. Turska je dokazala da je moguće biti članica NATO-a, a istovremeno voditi autonomnu vanjsku politiku vođenu isključivo nacionalnim interesima. Stoga, samit u Ankari nije test lojalnosti Turske Savezu, već test sposobnosti Saveza da se prilagodi usponu srednjih sila koje više ne prihvataju staru, hladnoratovsku hijerarhiju. Erdogan će iskoristiti svoju poziciju domaćina, ne da bi rušio NATO, već da bi ga transformirao u platformu koja legitimizira novu, tursku sferu utjecaja u euroazijskoj sigurnosnoj arhitekturi.
Transatlantske pukotine i profit vojno-industrijskog kompleksa
Agenda samita razotkriva dubinu transatlantskih pukotina. Pored budžeta i odnosa prema Rusiji, na stolu će biti i pitanje Bliskog istoka, gdje bahato ponašanje Izraela i njegova politika svršenog čina u Gazi stvaraju ozbiljne ideološke i strateške razdore. Dok SAD pruža bezuvjetnu podršku, ključne evropske i muslimanske članice, na čelu s Turskom, sve teže mogu opravdati pasivnost Saveza pred flagrantnim kršenjem međunarodnog prava.
U ovom sveopćem rasulu, jedini sigurni pobjednik je globalni vojno-industrijski kompleks. Iza kulisa geopolitičke drame, stvarni pokretač dinamike nisu političari, već odbrambeni lobi koji profitira na strahu. Bez obzira na ishod – hoće li se stvoriti agresivniji i skuplji “NATO 3.0” ili će doći do fragmentacije i “NATO 0.0” – profit je zagarantiran. U prvom slučaju, potražnja za novim, skupim i interoperabilnim sistemima će eksplodirati. U drugom, svaka država će morati panično graditi vlastite odbrambene kapacitete, što opet znači masovne narudžbe oružja.
Bosna i Hercegovina: Kolateralna šteta ili zaboravljeni slučaj?
Dok se odvijaju ovi tektonski poremećaji, Bosna i Hercegovina ostaje pasivni posmatrač vlastite sudbine. Nadu da će se pitanje BiH naći na agendi samita umanjuje hronična nesposobnost i nepostojanje bh. diplomatije. U svijetu gdje se moć i utjecaj stječu strateškom vizijom i proaktivnošću, Sarajevo nudi samo apatiju i unutrašnje podjele.
Zaključak je neumoljiv. Samit u Ankari neće rezultirati spašavanjem starog NATO-a. On je simbolički kraj ere u kojoj je Savez bio ideološki izdanak “liberalnog poretka” i transatlantske kohezije. Ulazimo u fazu u kojoj se Savez ili redefinira iz temelja, napuštajući uske “atlantske” okvire i postajući labavija koalicija interesa, ili se tiho gasi, ustupajući mjesto bilateralnim i minilateralnim paktovima prilagođenim eri nadmetanja velikih sila. Turska kao “most između Istoka i Zapada” postavlja ključno pitanje: šta se dešava s mostom ako jedna obala, u ovom sluačju ‘geopolitički Zapad’, počne da se urušava? Odgovor je da se most preorijentira i gradi nove, čvršće veze sa onom obalom koja je u usponu. Samit u Ankari je, stoga, manje o NATO-u, a više o svijetu koji dolazi poslije njega.
