Sve je tu tom scenariju toliko šokantno da izaziva mučninu. Od toga da su imućni stranci, ugledni građani u svojim državama – biznismeni, advokati, hirurzi… – plaćali i po nekoliko stotina hiljada maraka kako bi sa položaja srpske vojske iz snajpera pucali na sarajevske civile, pa do naziva kojim su najprije slovenski reditelj Miran Zupanič, a onda i novinari koji su prenijeli priču, “krstili” cijeli slučaj – “Sarajevo safari”. U te dvije riječi stala je kompletna anatomija zla događaja koji su se navodno odvijali prije više od tri decenije na Jevrejskom groblju, dobro poznatoj “koti” sa koje su vojnici VRS, uz pomoć logistike iz Beograda i jednog broja stranih dobrovoljaca, četiri godine terorizirali građane opkoljenog Sarajeva.
Ovih dana iz štampe je izašla knjiga “I cecchini del weekend”(“Vikend snajperisti”) čiji je autor Ezio Gavazzeni, italijanski novinar koji se nadovezao na priču iz Zupaničevog dokumentarca prvi put prikazanog prije četiri godine, i na osnovu vlastite istrage došao, kako kaže, do šokantnih informacija. U razgovoru za švicarski list Tages-Anzeiger, Gavazzeni je izjavio da je najmanje 230 državljana Italije, i isto toliko iz drugih evropskih zemalja, učestvovalo u tzv. Sarajevo safariju. Bogati stranci-psihopate su, navodi Gavazzeni, plaćali i do 300.000 eura za jedan vikend u kojem su pucali na civile. Dolazili su čarter letovima iz Trsta, preko Beograda gdje su helikopterima Vojske Jugoslavije prebacivani do Pala, a odatle u Sarajevo, na Grbavicu i snajperske položaje Vojske RS-a. Cijela operacija bila je detaljno logistički organizovana, a “vikend aranžmani” odvijali su se tokom 1993. i većeg dijela 1994. godine, što znači da nisu bili u pitanju izolovani incidenti, već dugotrajan poduhvat koji je zahtijevao precizno razrađen i uhodan sistem.
Kao i kod svake priče koja zvuči toliko nevjerovatno da bi vrlo vjerovatno mogla biti i istinita, bosanskohercegovački i svjetski mediji su brzo prepoznali „Sarajevo safari“ kao slučaj koji neizostavno privlači veliku pažnju javnosti, a posebno u svjetlu informacije da tužilaštvo u Milanu istražuje tvrdnje koje je Ezio Gavazzeni iznio i u svojoj knjizi. Međutim, Gavazzenijeva privatna istraga, kao i Zupaničev film, imaju jedan ozbiljan, suštinski nedostatak: svi svjedoci koji su sa njima podijelili informacije o „ratnim turistima“ koji su pucali u žive mete u ratnom Sarajevu su anonimni. Za sada nema niti jednog konkretnog imena, dokumenta, fotografije ili snimka, finansijskog traga…, koji bi potkrijepio ove tvrdnje.
Italijanski list La Repubblica prošlog mjeseca je izvijestio da je u gradiću na sjeveru Italije, nedaleko od slovenske granice, navodno identificiran prvi “vikend snajperista”, danas 80-godišnjak koji je (opet – navodno) sa položaja Vojske RS pucao po sarajevskim civilima. No, i ova priča je površna i prepuna kontradiktornosti. Ime muškarca se nigdje ne navodi, iako svi mještani “znaju ko je”, a novinarka La Repubblice piše da je riječ o bivšem vozaču kamiona koji je do 1997. radio za lokalnu firmu za zbrinjavanje otpada, što se nimalo ne uklapa u profil bogatih, visokoobrazovanih stranaca o kojima govore Zupaničevi i Gavazzenijevi sagovornici. List navodi kako se sumnja da je ovaj Italijan “odlazio na sarajevsko ratište kako bi se pridružio srpskim jedinicama u pucanju na civile, ali i da je bio uključen u trgovinu oružjem”. Dakle, puno je vjerovatnije da se radilo o nekom od stranih dobrovoljaca koji su dolazili da ratuju na strani VRS, nego o nekakvom “vikend-snajperisti” milioneru.
Svaki novinar, kao i dokumentarista, zna da što je neka tvrdnja ekstremnija, to se traži njena jača identifikacija i potvrda kojom će se dokazati vjerodostojnost priče. Za međunarodno organizirani „turizam ubijanja“ građana opkoljenog Sarajeva takvu potvrdu još uvijek nemamo. Ali zato imamo hrpu medijskog senzacionalizma, igranja na emocije i poplavu oportunista koji se pokušavaju okoristiti jednom od potencijalno najstravičnijih priča u historiji svjetskih ratova zarad jeftinih političkih poena, samopromocije ili materijalne koristi. Bivša gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić je neposredno nakon prikazivanja Zupaničevog dokumentarca požurila da podnese prijavu Tužilaštvu BiH „protiv NN lica“ i o tome obavijesti javnost. Gradsko vijeće Sarajeva odlučilo je da angažuje advokata i „pridruži se postupku“ u Milanu koji još uvijek ne postoji, jer tamošnje Tužilaštvo tek vrši istražne radnje. Jedan poznati regionalni pisac i kolumnista upravo je objavio roman sa fiktivnom pričom o majci kojoj je italijanski snajperista 1992. u Sarajevu ubio dijete u naručju, i koji će se, u to nema sumnje, dobro prodavati. Jedan, također poznati, hrvatski novinar sedmicama je javnosti servirao falsifikovane dokumente o učešću Aleksandra Vučića u “Sarajevo safariju”, koje su ovdašnji mediji uredno prenosili.
Porodice žrtava i, posebno, roditelje djece Sarajeva koja su ubijena snajperom uglavnom niko ništa ne pita. Za njih u ovoj velikoj priči, od koje će u perspektivi sigurno nastati još jedan uzbudljivi Netflixov scenarij, nema mjesta. Ožalošćene majke, očevi, braća i sestre ne uklapaju se u klikabilne novinarske izvještaje, odlično posjećene promocije knjiga i patriotske političke poteze. Jer oni će vam, na koncu, reći da nije ni važno je li njihove najdraže ubio metak koji je ispalio Italijan, Švicarac, Srbin ili Rus. U kakofoniji medijsko-političkog cirkusa oko slučaja Sarajevo safari, važno je sjetiti se da glas žrtava i dalje govori najglasnije. I njega niko i ništa ne smije prekriti.
