„Nakon prijetnji koje sam primao od određenih ljudi prije nekih mjesec dana, tad sam i prijavio policiji te prijetnje, da će mi zapaliti skladište s mojom dokumentacijom koje imam u središtu Zagreba, magičnim čudom, vidite, baš u trenutku kad mene nema tamo, izbio je navodno požar“ – ovim se riječima 15. jula na svom Facebook profilu oglasio Domagoj Margetić, samoproklamovani istraživač-novinar, koji već mjesecima objavljuje navodne dokumente i dokaze o tzv. Sarajevo safariju.
Nekoliko dana ranije, 10. jula, Margetić je pozvan u Tužilaštvo Bosne i Hercegovine kako bi u svojstvu svjedoka podijelio svoja saznanja o strancima koji su tokom opsade Sarajeva, kako on tvrdi, plaćali da pucaju na civile u opkoljenom gradu. Svoje svjedočenje Domagoj Margetić je ponosno najavio na društvenim mrežama, objavljujući čak i službeni poziv koji je dobio iz državnog Tužilaštva kao argument relevantnosti njegovog „istraživačkog“ rada. Pratioce, međutim, Margetić nije izvijestio o tome kako je protekao njegov razgovor sa tužiocima. No, s obzirom na to da se svaka istraga rukovodi prije svega dokazima, a ne nečijim tvrdnjama, možemo pretpostaviti da su državni tužioci od njega zatražili da im dostavi dokumente koje posjeduje i za koje kaže da potiču iz arhive Novosarajevskog četničkog odreda (NČO), kako bi provjerili njihovu autentičnost. Ali, ne lezi vraže – taman kada je trebao svoja saznanja potkrijepiti konkretnim dokazima, u njegovom skladištu izbio je požar.
„Požar je bio izlika da se provali u prostor mog skladišta i da na taj način moje skladište postane dostupno njima“, kaže Margetić.
Ko su to „oni“ i ko stoji iza navodnog požara, za sada nije poznato nikome osim Domagoju Margetiću.
Kada je Istraga u januaru 2026. objavila tekst o dokumentima krajnje upitne vjerodostojnosti koje plasira Margetić, bili smo optuženi da smo plaćenici Aleksandra Vučića i srbijanske BIA-e, da smo izdajnici i nepatriote, da „rušimo“ istrage o Sarajevo safariju koje se vode u BiH i Italiji. Pola godine kasnije, pokazalo se ono što je svakome koji je tu priču pratio sa malo više razboritosti, a malo manje emocija bilo jasno od početka – za tvrdnje o organizovanim pohodima stranih državljana koji su plaćali ogroman novac da bi zadovoljili svoje psihopatske porive i sa položaja srpske vojske iznad grada pucali na sarajevske civile, nema ama baš nijednog konkretnog dokaza. Izvori Reutersa prenose kako Tužilaštvo u Milanu nije uspjelo prikupiti dovoljno dokaza za podizanje optužnice protiv osumnjičenih u istrazi.
„Vrlo iskreno, u ovom trenutku tužitelji ne bi mogli zatražiti da bilo koji od osumnjičenih bude izveden pred sud“, kaže Reutersov izvor.
Poznati novinar Michael Martens objavio je za njemački FAZ istraživanje u nekoliko nastavaka o Sarajevo safariju i utvrdio da postoje brojne nelogičnosti koje dolaze iz tri glavna izvora priče, a to su slovenački reditelj Miran Zupanič koji je o tome snimio film, italijanski novinar Ezio Gavazzeni i Domagoj Margetić, koji su na temelju Zupaničevog filma, vlastitih “istraživanja” i maštovitosti napisali knjige.
“Nijedno od ova tri djela, kada je riječ o pouzdanosti izvora, ne može izdržati čak ni približno kritičko preispitivanje. Ko pogleda film i pročita knjige, nakon toga će znati prilično – ništa. Skandal o bogatim lovcima na ljude u ovim se djelima insinuira i potpiruje, ali se ne potkrepljuje dokazima niti uvjerljivo objašnjava. To što se Zupanič, Gavazzeni i Margetić u mnogim medijskim izvještajima pojavljuju kao ‘istraživački novinari’ ni u kojem slučaju ne opravdava njihov rad”, zaključuje Martens u opsežnoj analizi u FAZ-u.
Martin Bell, čuveni novinar BBC-a, za Media.ba kaže da u vrijeme dok je bio ratni reporter u Sarajevu nikada nije čuo “čak ni glasinu o toj priči”.
Zoran Kusovac, jedan od najuglednijih ratnih izvještača iz regije, koji je 90-ih godina “pokrivao” rat u Bosni i Hercegovini, kaže da je redom kontaktirao svoje kolege-ratne reportere iz opkoljenog Sarajeva. Niko od njih ne sjeća se da je ikada čuo za bogate strance-snajperiste koji su dolazili na položaje VRS.
“Kad sam put čuo tvrdnje o tobožnjem sarajevskom safariju, debelih 30 godina nakon što se navodno dogodio, nasmijao sam se i odbacio ih kao još jednu budalaštinu sve neprofesionalnijih i klikova gladnih medija. Od početka je priča zvučala glupo, besmisleno, nelogično, u sukobu s osnovnim činjenicama i posve nemoguća. Uz to, glavni joj je pokretač bio nekakav nepoznati Talijan koji se predstavljao kao “publicista” a on se opet kao oslanjao na “istraživanja” jednog već tada činjenično i etički kompromitiranog slovenskog “dokumentarista”. Kasnije im se priključila i treća moralna ništica, sitni sluga svih Udbi Balkana i šire, zagrebački rusofilski srbočetnikoljubni senzacionalistički “pen for hire”. Računao sam da se nitko normalan ne može primiti na tu priču koja ni kod jednog poštenog urednika-zanatlije s imalo mozga i obraza ne bi prošla ni prvu provjeru niti bi ikad došla do redakcijskog sastanka već bi završila u, danas digitalnom, košu”, piše Kusovac za hrvatski Telegram.
Nažalost, urednici medija, prvenstveno onih iz Federacije BiH i Hrvatske, ne samo što su se na priču “primili”, već su je mjesecima dodatno pumpali senzacionalističkim tvrdnjama koje nisu bile potkrijepljene nijednim konkretnim i provjerenim dokazom. Glavni razlog za to bio je potpuno jasan – spominjanje Aleksandra Vučića i njegove navodne uloge u organizaciji snajperskih pohoda na opkoljeno Sarajevo (Zoran Kusovac piše da se sjeća Vučića iz tog perioda samo kao prevodioca i ne previše bitnog, iako fanatičnog i drskog, propagandiste srpskih medija).
“Priča o italijanskim snajperistima u lovu na Sarajlije vjerovatna je kao davno svjedočenje o Srebreničanima u srbijanskim zatvorima”, piše u kolumni za Slobodnu Bosnu Senad Avdić, podsjećajući na slične “ublehe” koje su svojevremeno plasirane u ovdašnjem medijskom prostoru.
I tako se, otprilike, odvija rasplet “eksplozivne”, duboko uznemirujuće priče o Sarajevo safariju – u dimu i vatri Margetićevog zagrebačkog skladišta u kojoj su isparili njegovi navodni dokazi i dokumenti, ali je zato konačno ogoljena istina o oportunističkim, bezobzirnim kreatorima ove priče koji su, vođeni željom za samopromocijom i instant profitom, otvorili bolne rane i traume preživjelih iz opsade Sarajeva.
