U pauzi između sehura i početka treće četvrtine NBA utakmice između Dalasa i Sakrementa, primio sam interesantnu poruku.

„Sitnim poslovima smo obavezali velike ljude, a velike poslove smo predavali sitnim ljudima. Izgubili smo se između zatezanja i popuštanja. Približavali smo neprijatelja u nadi da  ćemo ga učiniti prijateljem, a udaljavali smo prijatelje bezrezervno se oslanjajući na njihovu odanost. Zbog toga nas je izdao prvi, a  izgubili smo drugog“, citirao je prijatelj izvjesnog mudraca iz nekih vremena koji je govorio o uzrocima propasti carstva u kojem je živio.

Nisam stigao baš mnogo razmišljati o tome. Počela je utakmica, Dalas je gubio i trener je morao reagirati. Umjesto „crnog igrača“, ušao je „bijeli“ Luka Dončić. Osjetilo se to na terenu ali Mavericksi su, ipak, izgubili. Da je bilo i obrnuto, izgubili bi, jer svaku šansu da se vrate u meč jednostavno su – prokockali. Otprilike kao Bakir Izetbegović, njegova SDA, ali, da budemo do kraja objektivni, i cjelokupan bošnjački ili probosanski politički establišment. Može SDA uzimati koliko hoće „crnih igrača“, ali ekipa u kojoj „velikim poslovima obavezuju sitne ljude“, osuđena je da stalno igra „crnim figurama“. Ne mislim, pritome, na njihove igre u kantonima gdje egzistiraju raznorazne trojke i dvojke, otprilike jednako sposobne kao SDA. Haris Zahiragić može dostojno zamijeniti Elmedina Konakovića kada je u pitanju razbacivanje „prevažnim“ floskulama. Može i neki Izetbegovićev prijatelj, poput Faruka Kapidžića, (ne)dostojanstveno zabavljati ljude na društvenim mrežama na nivou Saše Magazinovića sa njegovim tetovažama. Ali nije to ekipa koja može igrati utakmice u najvišem rangu, na državnom nivou. Nije to ranije bio ni Aljoša Čampara koji je mandat trošio gradeći vlastitu medijsku strukturu. Kao što to ni sada nije bivši Čamparin savjetnik Salko Zildžić, koji je postao predsjednik Asocijacije mladih SDA otprilike u godinama u kojima je Emanuel Macron postao predsjednik Francuske.

BiH je trenutno teren na kojem se igra velika svjetska utakmica. I svaka greška se skupo plaća. Danas, recimo, plaćamo greške iz prošlosti koje nekima uopće nisu izgledale kao greške. Prva i najveća bilo je rušenje aprilskog paketa pod pokroviteljstvom Harisa Silajdžića, Mustafe Cerića, Bože Ljubića i SDA-ovih odmetnika. Tih godina se raspravljalo o gradnji institucija BiH, a danas se raspravlja o njihovoj razgradnji. Druga velika greška bila je ona Zlatka Lagumdžije kada je odlučio iz Vlade Federacije BiH izbaciti Jerka Lijanovića, SDA i Živka Budimira, a ubaciti HDZ Dragana Čovića. I još je, pritome, dao Zakon o prebivalištu da sačuva funkciju Denisa Bećirovića. Zahvaljujući tome, danas u Hercegovini ne postoji opozicija Draganu Čoviću, a povratnici u Republici Srpskoj sve manje se pitaju. Treća velika greška bila je kada je SDA 2015. godine iz Vlade FBiH i Vijeća ministara izbacila DF Željka Komšića. Dragan Čović je, sa SBB-om, dobio kontrolni paket u Vladi FBiH i bilo je jasno da nova Vlada FBiH neće biti formirana sve dok HDZ ne odluči drugačije. Četvrta strateška greška bilo je davanje četvrtog delegata Miloradu Dodiku u Domu naroda BiH u zamjenu za sekretaricu i službeno auto SDA-ovog Senada Bratića. Zahvaljujući tome, Dodik i Čović danas imaju većinu u Domu naroda. Peta greška je formiranje novog saziva Vijeća ministara poslije izbora 2018. godine. I to je zajednička greška Željka Komšića i Bakira Izetbegovića. Šesta greška bila je procjena SDP-a i Naše stranke da ne formiraju sa SDA-om i DF-om parlamentarnu većinu na federalnom i državnom nivou, kao i suzdržanost Naše stranke prilikom predaje Mostara u ruke HDZ-a.

Sve ove greške proizašle su isključivo zbog sitnog interesa lidera ili kadrova svih stranaka sa sjedištem Sarajevu. Iako nijedna od tih stranaka suštinski nije „izdajnička“,  nepovjerenje koje danas gaje jedna prema drugoj mnogo je veće od nepovjerenja koje imaju prema „partnerima“ iz Banja Luke i Mostara. I opet je sve to zbog sitnih interesa. A to tako biva kada „sitnim ljudima“ predate velike poslove.

Danas je BiH u težoj situaciji nego bilo kada poslije rata. Rusi su otvorili karte. Amerikanci još uvijek saniraju štete Trampove administracije, Evropa se raspada pod pritiskom Covid-a. Srbija je lider na Balkanu, Hrvatska u Briselu lobira za one koji i danas žive ideju Herceg Bosne. Ankete u Turskoj pokazuju da će Tajip Erdogan teško dobiti novi predsjednički mandat. Njegove oponente Bakir Izetbegović je ignorisao i tako je od prijatelja napravio – potencijalne neprijatelje. I, zato, još jednom da ponovim onu poruku koju sam dobio u pauzi između sehura i treće četvrtine košarkaške utakmice.

„Sitnim poslovima smo obavezali velike ljude, a velike poslove smo predavali sitnim ljudima. Izgubili smo se između zatezanja i popuštanja. Približavali smo neprijatelja u nadi da  ćemo ga učiniti prijateljem, a udaljavali smo prijatelje bezrezervno se oslanjajući na njihovu odanost. Zbog toga nas je izdao prvi, a  izgubili smo drugog“.

(oslobodjenje.ba)