Kolektivno stanje bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini je – poniženje. U nastavcima.
Kada je prošle godine “bjegunac” Milorad Dodik polutajno doveden u Sud Bosne i Hercegovine i pomilovan, imao sam toliko poziva ljudi – Bošnjaka, naravno. Svi su oni iskazali isti osjećaj – poniženje.
Nije to bio ni prvi, a pogotovo neće biti zadnji put.
Bošnjaci su bili brutalno poniženi u izbornoj noći Općih izbora 2022. godine.
Taman kada su se zatvorile biračke kutije, Christian Schmidt je nametnuo nova (post) izborna pravila kojima je samo dodatno obesnažen njihov glas.
To nije bilo dovoljno, pa je Schmidt morao pojačati svoju diskriminatorsku odluku, ‘suspendirajući ustav na 24 sata’.
Bošnjaci su odgovorili u svom stilu – blijedim i neartikuliranim protestima i srčanom međusobnom svađom. Ona je – po ko zna koji put – pokazala stanje kolektivne svijesti najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini. Od istinskih neprijatelja mrži su nam oni s kojima dijelimo nekakve “ideološke” razlike. Odnosno, mnogo se krvožednije, intenzivnije, pa i inventivnije svađamo među sobom, nego s bilo kojim neprijateljem!
Pred njim smo ponizni i prepadnuti. Bez mrve samopoštovanja!
Time samo pojačavamo omču oko vlastitog vrata!
Kada gledate državne institucije, vidite jad i bijedu.
Koja samo raste.
Trojka je na vlast došla s obećanjem da će prekinuti i to. Sada je još gore! Jedna od ‘udarnih pesnica’ tog konglomerata, Vojin Mijatović, halabučio je s zahtjevom da ovom bloku pripadne Uprava za indirektno oporezivanje. Naravno da nije pripala!
Ali je ‘pripala’ neka agencija za reformu javne uprave. Ali je i ona potom prepuštena srpskim kadrovima!
A ta agencija je izuzetno bitna, posebno u procesu reformi za pristupanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji. Ali ona de facto ne postoji. Agencija se godinama uspješno pravi mrtva. I to je samo jedna crtica u otužnom i rastućem nizu ovakvih primjera. Više niko neće ni da govori o sve većem disbalansu na štetu Bošnjaka u državnim institucijama.
A u njima, na primjer, bukte skandali. Tako je nedavno jedna Bošnjakinja optužena za nezakonitosti. Optužbe su joj spakovali protivnici predominantno hrvatske nacionalnosti. Jer žele i njeno mjesto.
I niko nije stao iza nje. Ali baš, baš niko!!!
Ova crtica pokazatelj je sve opasnijeg stanja.
Njen vrh je postao sasvim očigledan krajem februara prošle godine.
Tada je Milorad Dodik bio na vrhuncu ludila! I stekli su se ama baš svi formalno-pravni uslovi za njegovo hapšenje.
Pitao sam i bezmalo svakog ambasadora koji išta vrijedi u ovoj zemlji – treba li se Dodik uhapsiti. Odgovor, čak i uz poznate diplomatske fraze i umotavanja – bio je pozitivan!
A onda se pojavio Elmedin Konaković koji je kategorički bio protiv.
On, iz samo sebi znanih razloga, govorio je da je “Dodik gotov”.
“Malo februara i mart i bit će sabijen u Laktaše”, antologijska je rečenica koju je papagajski ponavljao.
U državnim institucijama tada je bilo spremnih na akciju hapšenja. Čak i po cijenu krvoprolića!
Ali se (Konakovićeva) politika ispriječila.
Nekako u isto vrijeme, u Tuzli je, vršeći svoj policijski zadatak, poginuo Samir Mustafić. Sin žrtve genocida bio je u potjeri za lokalnim lopovom i za njim je uskočio u nabujalu rijeku Jalu. Nekoliko mjeseci kasnije konačno je pronađeno Mustafićevo tijelo. Dostojanstveno je ispraćen na bolji svijet. Ali, naravno, niko iz vlasti iz Sarajeva tu nije bio prisutan!
Ne znam za druge, ali ta činjenica je još jedna bolna rana na mojoj duši!
Policajci u Sarajevu su, da se vratimo, dobili zabranu da rade svoj posao.
Godinu dana kasnije, Dodik se šepuri po Vašingtonu, a Konaković je našao svoje “Laktaše”…
Kada su Dodiku Amerikanci, ali i niz evropskih država, uvodili sankcije, u Sarajevu se slavilo. S razlogom! Posebno su slavili vlastodršci.
Kada su se sankcije počele topiti, krenula je poplava spinova!
To nije pilo vode, pa sada počinju i pozivi na ‘svebošnjačko’ jedinstvo. A pozivači s ponosom ističu da nisu Bošnjaci, bez obzira na njihova muslimanska imena. I ok, to je njihovo pravo!
Na kraju, i nije uvijek toliko bitno ko kaže, već šta kaže.
Odlazak Milorada Dodika u Vašington, njegovo šetkanje po Bijeloj kući, još je jedan, težak udarac Bošnjacima.
Prije toga, on je bio u Moskvi, kasnije u Budimpešti, pa Tel Avivu i Jerusalemu.
Realno, nema Dodik još puno adresa gdje se može susresti s nekim i meritorno razgovarati.
Ali, gdje su naši predstavnici?
Oni najavljuju da će trčati za Dodikom u Vašington “da posuše”. Pa to je ne samo bestijalna laž, već i opasna iluzija. Naši se zvaničnici, na čelu s Denisom Bećirovićem, hvale brojem susreta s ovim ili onim zvaničnikom. Suštinski, oni priznaju da – osim cifre – nemaju šta drugo ni reći. Ergo, ti su susreti bili – šuplji! Usput, gdje su ‘garancije’ kojima se slavodobitno hvalio Bećirović?! Ili je to bila laž!?
U protekle nepune tri godine Bošnjaci su doživjeli cijeli niz kolektivnih uvreda na koje najčešće nije bilo ama baš nikakve reakcije!
Sjetite se samo čuvenog psovanja genocida u Konjicu. Pa više je vremena i energije potrošeno na objašnjavanjima ‘konteksta’ te izjave nego na bilo kakvu smislenu reakciju. Naravno, nije je ni bilo. A pogotovo da nema akcije!
Trojka jeste uništila institucije, ali je njihova erozija započela pod SDA-om!
Sada je samo bitno ubrzana!
Politika, ali i samo Bošnjaci, moraju napraviti odlučan zaokret.
On mora biti usmjeren u građenje devastirane države koja je skupo u krvi i genocidu odbranjena!
A država se gradi dobrim zakonima i vrijednim i sposobnim ljudima u institucijama iza kojih će uvijek neko stajati. Sigurno većini ljudi ovo zvuči kao (jeftina) parola. No, dajte mi drugi model da može funkcionirati.
Bosna i Hercegovina možda nikada neće ući u Evropsku uniju jer je predominantno naseljena stanovništvom islamske vjere, smatra rastući broj ljudi. A i kako ne bi, već tri decenije čekamo da se to desi, a samo smo dalje od toga.
Bitnije od samog članstva su principi, temelji funkcioniranja, položaj ljudi…. Čak i najveći fašisti, ala Orban, ne napuštaju EU, jer im je prevrijedna!
Nama treba sistem. Ovaj u kome živimo je sve gori. Jedina istinska alternativa je – EU. Sve ostalo, u ovom trenutku, su budalaštine! Poput “Otvorenog Balkana”, na primjer. Svaka ‘alternativa’ je manja ili veća šarena laža. Da, možemo aplicirati da postanemo dio Sjedinjenih Američkih Država.
I?
A ja ne vidim da u ovom narodu postoji iole kritičke svijesti, zdrave pameti, a pogotovo sposobnih i obrazovanih u politici, koji bi pokazali ispravan put naprijed.
Zato – spremite se za nova, pa i bitno teža i grublja poniženja.
Stav.ba
