Već odavno je u našoj javnosti na djelu nastojanje da se zabrani upotreba riječi izdaja i izdajnici. Proponenti te zabrane smatraju da sudionici u javnoj debati, naročito oni bliski vlastima, olako pribjegavaju tim teškim kvalifikacijama, koje rasplamsavaju strasti i onemogućavaju slobodnu raspravu.
Pošto su autoritarni režimi skloni tome da svako kritičko suprostavljanje svojim politikama proglase izdajstvom, sama riječ izdajnik je u naprednim intelektualnim krugovima stekla čak pozitivne konotacije, jer je, kako vele nosioci tog rezona, bolje biti izdajnik, nego, zagovarajući našu stvar, podržavati vlast u činjenu masovnih zločina.
Ako pažljivo sagledamo stvari, vidimo da navedena lica prihvataju da su izdajnici samo uz izvjesnu ironiju, što znači da zapravo odbacuju tu optužbu, te ujedno iskazuju prezir prema njenom pretjeranom i neosnovanom korištenju.
Dakle, to što niko neće bez ironije za sebe reći da je izdajnik znači da problem ne može biti u samoj riječi, već isključivo u tome kada režim koristi tu riječ, bez činjenične osnove i uz jednu neprimjerenu lakoću.
Patriotska retorika Résistancea
Za razliku od novijeg vremena, nekada ranije, tokom i nakon Drugog svjetskog rata, riječi kao što su izdaja i izdajnik bile itekako popularne u lijevim i liberalnim intelektualnim krugovima. Istina ni tada ne u svim zemljama. Naime, ako u to doba i jeste bilo plemenito biti izdajnik u Njemačkoj, u Francuskoj, Britaniji, Sjedinjenim Državama pa i našoj zemlj – nije.
Da bismo podsjetili na tadašnji intelektualni milje demokratskog Zapada, uzet ćemo na ovom mjestu, kao primjer političku raspravu Jeana Cassoua iz 1951. – Kratko pamćenje (u prevodu Midhata Begića).
Cassou u prvoj rečenici kaže: “Taj izdajnik imao je pravo: u današnjih Francuza je kratko pamćenje”. Pod izdajnikom misli se na maršala Pétaina, koji bi, kako dalje autor veli, morao da se raduje jer su Francuzi u nedostatku pamćenja, pa bi “mogli da prihvate da je izdajstvo svoje otadžbine djelo vrline i zasluge”.
Nekom od naših lijevih i liberalnih skorojevića navedeni lament zbog kratkog nacionalnog pamćenja i deklamacija usmjerena protiv onih koji su izdali svoju domovinu – zvučat će sumnjivo. Čak će im, ako ne znaju ko je bio Cassou, njegov uvod u Kratko pamćenje “zasmrditi na nacionalizam”. A ako pak znaju ko je Cassou – naime, da je bio španski borac i jedan od organizatora Pokreta otpora, ikona lijevo-liberalne misli – onda bi u najmanju ruku ostati zbunjeni: zar jedan takav intelektualac može pisati optužbe protiv “izdajnika domovine”?!
Čudno je to iščuđavanje. Kako da jedan organizator Pokreta otpora, koji je po svojoj naravi bio pokret za nacionalno oslobođenje Francuske, govori ako odbaci shemu izdajnici vs. patrioti, odnosno domovina vs. okupator!?
Cassou u Kratkom pamćenju veli da je Henri Béraud, ”već tada ovejani izdajnik popravljao svoj monokl i sa visine svoje oholosti mlitavog lakrdijaša” ismijavao veterane španskog građanskog rata. Za jednog drugog izdajnika, Charlesa Maurrasa, veli da je “bjesomučno vrijeđao sve veličine, sve pojmove, sve vrijednosti Francuske, potkopavao vjeru Francuske u njene umne i fizičke sposobnosti”. Zatim ga kratko likvidira: “On je bio neprijatelj broj 1 našeg naroda.”
Jedan od Cassouvih idola je francuski desničar Jacques Renouvin, koji je u toku neke ceremonije na gradskom trgu pred svima ošamario bivšeg premijera i izdajnika, koji je nedugo prije toga poslao javni telegram Hitleru.
No pasarán!
“Počelo je to sa Španijom”, piše Cassou, započinjući raspravu o bujici izdajstva koja će preplaviti Francusku nakon njemačke okupacije. Ljevičarska vlada u Parizu je, podsjeća on, popustila pod pritiscima Londona i domaće javnosti, te je uskratila vojnu podršku Španskoj republici.
Cassou opisuje kako mu je predsjednik Španske republike Manuel Azaña, pokazujući s prozora predsjedničke palate u Madridu dim na horizontu, pojašnjavao da je to front koji će uskoro postati stvarnost i samih Francuza. Bio je u pravu.
“Zaista”, veli Cassou, “generali Šperle i Keserling počinjali su svoje velike pripremne manevre za napad na Francusku i osvojenje svijeta. I dok smo mi, pokunjeni i nijemi, posmatrali taj crni horizont sa strašnim pretskazivanjima, Azanja se okrene prema meni i kaže mi na španskom: ‘Znate, Kasu, šta je za mene bila Francuska. E, a sada…’”
Bilo da osjeća nacionalni stid zbog ovakvog postupanja svoje države ili da osjeća nacionalni ponos kasnije (u vezi sa djelovanjem Pokreta otpora), Cassou ne prestaje govoriti kao Francuz, francuski patriot, zagovornik francuskog nacionalnog suvereniteta.
Odnos ljevičarske vlade u Parizu prema španskom pitanju Cassou vidi kao izvorište velike izdaje pod njemačkom okupacijom i opisuje sljedećim riječima:
“Izmišljati kompromise”, veli, “da bi se umirila zla savjest, djelovati bez uvjerenja, htjeti ono što se neće, uzdizati kukavičluk kao pravilo u postupcima, i na kraju svega podvrći se vezanih ruku i nogu događajima – to znači izvući se iz škripca i dobiti na vremenu, ali ne i vladati.”
Izdaja je za Cassoua samo drugo ime za odbacivanje suvereniteta, vladanja nad sobom kao političkom zajednicom i prepuštanje događajima.
”Napuštanje republike Španije”, veli on dalje, “od strane republike Francuske – to je bio početak cijele jedne politike ne-vladanja. To je bio prvi u nizu akata, pardon! stavova, negativnih stavova kojima se naš režim podmirivao sa demisijom, kao da je htio sebe da ubijedi da se državnička vještina svodi na argumentisanje, mudričenje, cjepidlačenje, podvaljivanje na najprihvatljiviji način da bi se izbjegla svaka obaveza.”
Govoreći o ne-vladanju, “argumentisanju” i izbjegavanju svake obaveze, Cassou na ovom mjestu kao da opisuje Denisa Bećirovića, bljedunavog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji, čak i dok izgovara ¡No pasarán! i Smrt fašizmu u svom obraćanju povodom Dana državnosti, nije ništa drugo do simbol nacionalne izdaje i pretvaranja naše političke zajednice iz koliko toliko suverene u potpuno nesuverenu.
Kao da portretiše Bećirovića, Cassou piše da jedan narod najviše degradira “želja da se ništa ne počini, otupjelost, malodušnost, raspuštenost gora od kukavičluka, pristanak na ropstvo, pristanak na svašta, pomirenje sa svačim što ga zadesi pa čak i sramotom jer se ništa ne može i jer nemoć upravlja dužnošću a dužnost znači ustuknuti pred nuždom bez obzira što nužda i sramota znače jedno te isto”.
Uncle Sam i suverenitet
Iako su Einshowerove trupe oslobodile Francusku 1944, pokazalo se, kako piše Cassou, da je ona ponovo ostala bez suvereniteta, ostavši potčinjena nalozima američkog imperijalizma.
”Naš budžet”, veli on, “više nama ne pripada, i mi nismo vlasni da ga raspodjeljujemo prema našim najhitnijim potrebama kao što su izgradnja, oprema, prosvjeta, društvene reforme.”
Cassou zatim veli da je poslijeratna vlada Francuske “vlada satelitske ili kolonizirane zemlje”, te da ona neprestano objašnjava kako se nalazi u situacijama koje su isključivo drugi stvorili i u kojima sama nema nikakvog značaja.
”Uvijek će”, piše Cassou, “biti prekasno za naciju koja se navikla na pasivnost i izgubila osjećaj za svoju nezavisnost.”
Jedna Francuska nije mogla i još uvijek ne može biti potpuno suverena u odnosu na Sjedinjene Države. Ali čak ni jedna Bosna i Hercegovina, znatno slabija država, u svakom pogledu, u odnosu na Francusku, nije se, sve dosad, potpuno lišavala svog suvereniteta i podređivala volji diplomata u State Depratmentu.
Zapitavši se da li je primjereno Denisa Bećirovića i naše druge vlastodršce, koji su tako lako spremni odreći se suvereniteta, nazivati izdajnicima, nalazim – uz ostalo, čitajući i Cassoua – da je ne samo primjereno, već i neophodno.
Pitati se o sebi
Po pravilu, mi smo svoj suverenitet uvijek prepoznavali u pružanju otpora pokušajima Beograda i Zagreba da nas potčine, u čemu su nam Sjedinjene Države, vođene svojim interesima, po pravilu saveznik. Ali dešavalo se ponekad da smo svoj suverenitet iskazivali i kroz pružanje otpora volji samog Washingtona.
Nedavna, 30. godišnjica zaključivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma bila je prilika da se podsjetimo kako su vlasti Republike Bosne i Hercegovine uprkos svim pritiscima odbile prihvatiti da Brčko bude u sastavu entiteta Republika Srpska.
Nakon što su Amerikanci saopćili Miloševiću da je cijeli sporazum propao jer naša strana ne pristaje da Brčko pripadne RS-u, on im je kazao: “Vi ste Sjedinjene Države, ne možete dopustiti da Bosna radi s vama šta hoće.” Pa ipak kad je vidio da nas Amerikanci ne mogu natjerati da, za stolom, prepustimo Brčko, on je podlegao pritisku i pristao da status Brčkog bude naknadno riješen kroz arbitražu.
Dakle, naša vlada nije pokušavala biti suverena tako što bi sasula Amerikancima u lice da odbacujemo Dejtonski sporazum u cjelini i da nećemo pristati ni na šta drugo osim na građansko uređenje. Takvo što ne bi bilo izraz suvereniteta, već izraz gluposti. Ali, kao što vidimo u slučaju Brčkog, našli smo snage da po važnom pitanju i preuzimajući ogroman rizik pokažemo da smo ipak suvereni; da naš odnos spram SAD-a nije odnos diktata.
U proteklim godinama smo, nažalost, potpuno izgubili navedenu moć da utječemo na svoju sudbinu i politika nam se svela na prihvatanje svake procjene bivšeg američkog ambasadora u BiH Michaela Murphyja kao neizbježne nužde: od OHR-ove intervencije u Ustav FBiH, preko suspenzije tog Ustava, pa sve do uvođenja SNSD-a u Vijeće ministara.
Sva suludost takvog pristupa se vidjela kada je državna zastupnica Sabina Ćudić, iako je dotad podržavala sankcije Dodiku, de facto pozdravila odluku Washingtona o ukidanju tih sankcija, vodeći se idolopokloničkom logikom da sve što američka vlada radi valjda mora da biti smisleno i ispravno.
Da stvar bude gora, gotovo svako kritičko propitivanje Murphyjevih procjena, od kojih se većina već pokazale potpuno promašenim, stigmatizirano je, u neprekidnom prazniku nacionalnog zamozaglupljivanja, kao “antizapadna retorika”, u čemu uvijek prednjači vrhovni izdajnik Bećirović. Takav bi Bećirović – da je bio u Dejtonu i pitao se – po svemu sudeći, bez mnogo rasprave dao Brčko Republici Srpskoj, jer on nikad nije u stanju Amerikancima reći “ne” i to naziva svojom čvrstom “proameričkom orijentacijom”.
Takvom rezonu se treba žustro suprostaviti, jer, kako veli Cassou, nezavisnost zahtijeva dosta napora i plaća se skupo; ropstvo još skuplje. Mi ne upravljamo konačnim smislom naših postupaka, ali ako se lišimo djelovanja i odlučivanja, historija neće biti govor o smislu naših postupaka, već o tuđim odlukama o nama. Ako bismo to dopustili, to bi značilo da smo već mrtvi. A nismo, živi smo i slobodni; postupajmo u skladu s time.
Odgovor.ba
