Ponovo nas iz bezbjednosnog sektora obasipaju bombastičnim izvještajima o “radikalnim mrežama”, “paradžematima”, “vehabijama iz Plava” i nezaobilaznim – “usamljenim vukovima”.
Da parafraziramo Šekspira: nešto ozbiljno smrdi u ovoj priči – ne u Danskoj, nego kod nas. Svaki put kada se javnosti servira koktel od opasnih termina, zna se da nešto drugo treba da sklizne ispod radara.
Nije prošla ni sedmica, a već smo imali dvije naslovnice u najuticajnijim crnogorskim medijima koje zvuče kao iz scenarija serije o antiteroru:
“ANB i policija spriječili formiranje radikalne islamske mreže: Protjeran državljanin BiH, pokušao da formira paradžemat.“
i
“ANB: Najveću opasnost od terorizma u Crnoj Gori predstavljaju islamistički ‘usamljeni vukovi’.“
Kao da neko pažljivo tempira naslove, riječi i termine – da se složi mozaik straha. A kad se mozaik složi, svi gledaju u istom pravcu, dok iz drugog pravca – ono bitno prolazi neprimijećeno.
Ipak, iza ove medijske koreografije ostaje niz pitanja bez odgovora. Gdje god je narativ previše glasan, dokazi su previše tanki, sumnje prirodno počinju da niču.
Pa hajde da ih izložimo – redom.
Prva sumnja: Kako je Haris Šundo ušao u zemlju?
Ako je čovjek već ranije deportovan iz Srbije zbog “mogućih veza s radikalnim krugovima”, ako je njegovo ime već bilo “u sistemu”, ako je već u BiH vraćen zbog ilegalnog boravka, postavlja se jednostavno pitanje: ko mu je dao zeleno svjetlo da uđe u Crnu Goru?
Zar se nije mogao već tada zaustaviti na granici, umjesto da – gle čuda – baš u Plavu pokušava da formira paradžemat? Ako se sve to znalo – zašto mu nisu zabranili ulazak? Ili je prvo trebalo pustiti da se “napravi slučaj”, pa onda istraga, pa tekstovi, pa “herojska” konferencija za štampu o “preventivnom djelovanju”.
Druga sumnja: Zašto je potrebno optužiti Islamsku zajednicu?
Kada se pažnja ne smije zadržati na onima gdje radikalizam stvarno pušta korijenje – bilo kroz govor mržnje, militarističke simbole, ili čak otvoreno negiranje zločina – onda je potrebno pronaći drugu metu. A to je Islamska zajednica.
E sad, kako povezati zajednicu a nemaš elemenata, onda smisli sintagmu “Islamska zajednica nije uradila dovoljno.” A istovremeno, isti ti izvori priznaju da paradžemati nastaju izvan okvira Islamske zajednice. Pa ko je tu lud? To vam je kao da kažete da je Ministarstvo zdravlja krivo što vam babina komšinica liječi reumu alkoholom i koprivom.
Jer budimo precizni: Islamska zajednica u Crnoj Gori nije zajednica iz koje su ikada potekle radikalne ideologije, vjerski ekstremizam, niti ijedan bezbjednosni izazov. A da jeste, mediji bi odavno o tome brujali. Nema ni historijskog, ni kadrovskog, ni doktrinarnog temelja za tako nešto. Naprotiv, pretragom ranijih reagovanja Islamske zajednice može se lako utvrditi da je zajednica uvijek reagovala i osuđivala radikalne ideologije i pojave, ne samo u Crnoj Gori, već i šire.
I zato, kad već ne postoji osnova za ozbiljnu optužbu i kad je jasno da IZ nije inkubator radikalizma, pokušava se podmetnuti ideja da ona “nije uradila dovoljno”. I sad dolazimo do naredne sumnje?
Treća sumnja: Šta se zapravo želi prekriti?
Kada god kreće talas priča o “radikalnim islamistima”, obično se paralelno događa nešto u domaćoj avliji što vlastima nije zgodno da se previše analizira: novi talas šovinističkih istupa, glorifikacija ratnih zločinaca, revidiranje historije… to je više nego očito.
Kad sve to ide u medijski etar i vrti se u diplomatskim krugovima – treba nešto glasnije, nešto što će pritisnuti kolektivni nerv. I sve to potisnuti u drugi plan.
A šta je jače od riječi “ISIL”, “paradžemat” i “usamljeni vuk”? Ništa. To je zlatna karta za tišinu na drugim poljima.
Četvrta sumnja: Otkud “stav o Gazi” u cijeloj priči?
Kao da nije dovoljno da se problem radikalizma kompleksno i ozbiljno sagleda – u priču se ubacuje i stav o dešavanjima u Gazi. Jer, pazite sad, izjašnjavanje protiv zločina u Gazi može da bude – signal za radikalizaciju. Ispade da je svako ko nađe ljudskosti da progovori protiv stradanja civila – meta za etiketiranje.
Da ne bude sjutra: “Pa eto, i on je nešto pisao o zločinima u Gazi, imali smo ga u vidu…”
Takva logika ne samo da je opasna, već je i perfidna. Ne pravi razliku između političkog stava i ekstremizma. Štaviše – pod krinkom “borbe protiv radikalizma” potencijalno se legitimiše cenzura i meta se lijepi na svakoga ko ne aplaudira ubistvima civila.
U tom ključu – po toj istoj logici – i predsjednica Slovenije, Nataša Pirc Musar, koja je nedavno u Evropskom parlamentu jasno i glasno rekla: „Ono čemu svjedočimo u Gazi je genocid, a mi šutimo“, takođe bi mogla biti označena kao „radikalna“. Jer i ona je javno progovorila, bez zadrške i kalkulacije. Ili premijer Španije ? Ili predsjednik Hrvatske? Ili… bilo ko, ko kaže ono što svi vide, a ćute. A nisu usamljeni – stotine hiljada ljudi širom svijeta traže prekid agresije, pravdu i jednakost. Jesu li i oni svi „u vidu“?
Scena je postavljena
Ako se pogleda medijska konstrukcija priče, tempiranje objava i način na koji se plasiraju “zabrinutosti” službi bezbjednosti, ne može se isključiti ni sumnja da je sve ovo možda uvertira. Možda se nešto “priprema” – neki incident, kontrolisan ili stvaran – koji će, kada se desi, samo poslužiti kao potvrda predviđanja, kao “evo, govorili smo vam!”, a usput lijepo skrene pažnju sa problema koji se talože u društvu.
Nacionalizam se raspiruje? Veličaju se ratni zločinci? Prijeti se aktivistima? Ma ne brinite, evo “usamljenih vukova”, to je glavni problem. I naravno zajednica koja “nije dovoljno uradila”, taman toliko da se krivica barem posredno može prenijeti na sve članove zajednice.
A tu je i meta – stav o genocidu u Gazi ili sve ono što on simbolizuje.
I, naravno, Haris – jer prijetnja mora djelovati stvarno, ne kao montaža. Mora imati ime i prezime.
Ne tvrdim ništa – da se razumijemo. Čisto zapisujem, da se ne kaže da niko nije pitao, da niko nije primijetio.
Da vidimo u kom smjeru ide ova priča. Jer ako jednog dana neko bude pitao: “Kako se ovo desilo?”, možda će neko reći – “Bilo je najavljeno. Samo nismo znali da čitamo.”
Ili kao što bi narod rekao:
“Ko se brije, znat će zašto je voda bila vrela.”
Kao što rekoh scena je postavljena, predstava može da počne.
(autor je sekretar Islamske zajednice u crnoj Gori i tekst je objavljen na portalu radiofatih.me)
