Kada je nakon završenih parlamentarnih izbora u augustu 2020. godine postalo jasno da će vladajuća Demokratska partija socijalista (DPS), poslije 30 godina, otići u opoziciju, krenule se spekulacije oko ulaska manjinskih stranaka u novu, prosrpsku i prorusku vladu. Bila je to vlada “12 apostola” kako je nazvao njen premijer Zdravko Krivokapić, a presudnu političku ulogu u njenom formiranju imao je tadašnji mitropolit Amfilohije, a matematičku većinu osigurao je jedan Albanac – Dritan Abazović.
On je istovremeno bio i jedini pripadnik manjinskih naroda u toj vladi, u kojoj su i etnički Crnogorci bili tek puka statistička manjina.
I tada se otvorilo pitanje oko ulaska Bošnjačke stranke u kabinet Zdravka Krivokapića, koga je na tu poziciju, glavom i bradom, postavio sam Amfilohije. I tada se rahmetli Rafet Husovic žalio svojim prijateljima u Rožajama da je iznenađen činjenicom da i među prvim saradnicima ima onih koji bi prihvatili da budu dio apostolske većine. Iako, već tada skrhan bolešću i lošim zdravljem, uspio je svojim autoritetom sačuvati i obraz i politički integritet stranci koju je vodio.
Bošnjačka stranka je ostala u opoziciji na nacionalnom nivou.
Četiri godine ranije, u oktobru 2016., poslije neuspješnog državnog udara u Crnoj Gori, rezultati parlamentarnih izbora su bili takvi da je postojala teorijska mogućnost da se formira vlada od strane prosrpskih i proruskih stranaka s jedne i manjina s druge strane, nudeći Rafetu Husoviću i premijersko mjesto.
On tu ponudu nije čak ni razmatrao. Onda su uslijedili pritisci sa različitih strana.
Sada je već javna tajna da je čečenski vođa i Putinov potrčko Ramzan Kadirov pozvao crnogorskog reisa Rifata Fejzića nudeći “kule i gradove” ukoliko se Bošnjačka stranka pridruži tadašnjem Demokratskom frontu. Ni taj pritisak nije urodio plodom.
Čemu ovo podsjećanje?
Vrlo jednostavno da bi pokazali da politički, moralni i intelektualni kapaciteti Rafeta Husovića su daleko iznad sposobnosti aktuelnog predsjednika Bošnjačke stranke. Pravljenje bilo kakve paralele je jalov i suvišan posao. Treba reći i da su se ukupne okolnosti, unutrašnje i međunarodne, dosta promijenjene.
Pristalice Ibrahimovića mogu s puno prava reći da je pod njegovim vodjstvom Stranka ostvarila najbolje rezultate od osnivanja, osvojivši 6 mandata, od ukupno 81 koliko ima Skupština Crne Gore.
Međutim, ko iole poznaje crnogorske prilike zna da je to posljedica činjenice da su suverenističke stranke (DPS, SDP, SD) poslije odlaska u opoziciju izgubile dobar dio bošnjačkog biračkog tijela koje se okrenulo ka Bošnjačkoj stranci, kao jedinoj alternativi u tom trenutku.
Drugi razlog za dobar izborni rezultat je najniža izlaznost (56.4%) od uvođenja višestranačja, što je pogodovalo malim i manjinskim strankama. No, uprkos tome, Bošnjačka stranka je ostala van vlade, iako je imala odlične pregovaračke pozicije.
Mnogi tvrde da se, zahvaljujući upravo prevelikim apetitima i zahtjevima Ibrahimovića, Spajić odlučio okrenuti drugim partnerima. Tako je najbolji izborni rezultat rezultirao najgorim postizbornim ishodom.
Da je tada BS ušla u vladu vjerovatno bi malo ko zamjerio, jer je to bio očekivani scenario, i za birače i za širu javnost.
Osim toga, bar formalno, tada su nacionalisti i četnici ostali van vlade.
Vojvoda Mandić je “samo” predsjednik parlamenta. Politički i medijski se takav potez mogao opravdati.
Sada je to jako teško, jer predstavnici nekadašnjeg Demokratskog fronta ulaze u vladu zajedno sa Bošnjačkom strankom. Radi se o dvije političke opcije kojima je zajedničko samo to što djeluju u istoj državi.
I ništa više.
O da, i to što će sada sjediti u istoj vladi. I to onoj koja će imati 30 članova! Toliko stolica nema u sali gdje se održavaju sjednice.
Bošnjačkoj stranci pripalo je pet ministarstava i jedno potpredsjedničko mjesto. Na prvi pogled, dobra i zadovoljavajuća raspodjela. Ali već na prvo čitanje, vidi se da se radi o ministarstvima “za luk i vodu”,odnosno resorima koji nemaju političku težinu ili onima gdje je nemoguće napraviti neki značajniji rezultat.
Šta reći za ministarstvo za naftu i gas, za demografiju, za saradnju sa civilnim sektorom, za dijasporu. Kakve rezultate možete napraviti i sa kakvim budžetima u resorima koji su sklepani “navrat-nanos”?
Samo da bi se zadovoljila forma i da to pompezno zvuči. Kao što pompezno zvuči i ministarstvo vanjskih poslova koje će voditi Ibrahimović, bez sumnje najvažnije ministarstvo koje je pripalo Bošnjačkoj stranci.
Kakav optimista trebate biti da vjerujete da će Ibrahimović kreirati vanjsku politiku zemlje pored živih Spajića, Milatovića ili Mandića.
Naravno,moći će da putuje gdje hoće, da se viđa sa kim želi,čak i da govori šta mu srcu drago, ali ga niko od sagovornika neće tretirati kao donosioca političkih odluka ili važnog političkog aktera.
Ibrahimović sasvim sigurno smatra da je izdjejstvovao najviše u pregovorima sa Spajićem. Dao bi mu ovaj kripto-trgovac i više samo da prikrije ulazak otvorenih proruskih kadrova u svoju vladu. Sada je glavna tema ulazak Bošnjaka u rekonstruiranu vladu, a ne ulazak četnika.
I to je bio Spaijićev cilj.
Vjerovatno i sam Ibrahimović smatra i danas da je napravio dobru stvar za svoju stranku i Bošnjake u Crnoj Gori. Vrijeme će pokazati kakav je konačan rezultat ove trgovine. Da, politika sve više liči na trgovinu, a sve manje na vrijednosti, ideje, principe ili artikulaciju interesa određenih društvenih grupa.
Zato ne treba čuditi što su skoro svi članovi Glavnog odbora glasali za ovu odluku. Jer svi očekuju da će oni lično biti korisnici učešća u vlasti. Direktno ili indirektno. Neko ministar, neko direktor, neko načelnik, neko će dobiti posao poslije dugog čekanja. I da je kojim slučajem bilo tajno glasanje, ishod bi bio sličan ili isti.
Koliko članova Glavnog odbora toliko i pojedinačnih želja i ambicija. A te želje i ambicije se mogu ostvariti samo ako ste u vlasti.
U politici,bez obzira na sve, morate i o tome voditi računa. Znači, o malim i velikim potrebama ljudi, kao i o ljudskoj pohlepi i gramzivosti. Sve to je sastavni dio i života i politike. Da li se pak Ibrahimović preigrao i preračunao pokazat će vrijeme.
Kako sada stvari izgledaju, male su mogućnosti da iz ovoga izađe bez teških političkih ogrebotina.
Nove glasove teško ovom odlukom može dobiti, ali će se dobar dio bošnjačkih glasova vratiti suverenističkim strankama. Crnogorci će ga ubuduće gledati sa velikim nepovjerenjem, a prosrpske stranke ga nikada prihvatiti neće makar i ime promjenio.
Ono što je krajnje neprihvatljivo,kontraproduktivno i degutantno je kampanja koja se vodi protiv Ibrahimovića u vecini crnogorskih medija. On je, po svemu sudeći, donio pogrešnu odluku, u pogrešno vrijeme i na pogrešan način. I ceh će platiti na prvim narednim izborima.
Ali nisu ni Ibrahimović, ni Bošnjačka stanka nisu odgovorni za stanje u kojem se danas nalazi Crna Gora.
