Kada je 2001. godine Haški tribunal izrekao prvu pravosnažnu presudu za genocid (Radislav Krstić) ništa bitno u zemlji i na zemlji se nije promijenilo za majke Srebrenice.
Mrtvi su bili i dalje mrtvi, kosti u masovnim grobnicama i dalje su čekale da ih iskopa ruka forenzičkog antropologa, DNK laboratorije su tek bile formirane i u njih instalirani aparati sa super modernim hardverom i softverom sposobnim da, poredeći kap krvi majke i prah izbušen iz kosti njenog sina, iskopanim ljudskim ostacima daju ime i prezime, stotine počinilaca zločina u komšiluku nekolicine Bosnjaka povratnika u selima i gradovima Podrinja su nastavili živjeti istim životom kao i do tog dana.
Možda je na tu vijest neka od majki pomislila: “A tako se zove ovo što su nam uradili, ovo što smo doživjeli i što živimo”.
“Hoće li nam sada biti bolje, hoće li biti pravde, hoće li biti istine?”, možda su se pitale majke.
Tokom sljedećih godina, bez svoje djece koja su kao tinejdžeri mnogima otrgnuti iz zagrljaja, majke su ove presude Tribunala za genocid dočekale u nadi da ce djeca rođena nakon Srebrenice imati bolju budućnost.
Da se Srebrenica nikad i nikome ne ponovi – ponavljaju majke kako na skupovima, raznim konferencijama tako i u potočarskom mezarju. Ako je našoj djeci uskraćeno pravo na život, neka u miru žive buduća pokoljenja – poruka je majki iznad svega.
Srebreničke majke žive i umiru u nadi da ova riječ “genocid” u presudama Haškog tribunala garantuje da se Srebrenica više neće nikome i nikada ponoviti i tu započinje i završava odnos majki prema ovom terminu. Jer su im rekli da je to važna riječ – riječ čija se upotreba i ozakonjavanje ovih dana pretvorila u jednu od najvećih kriza u državi od rata.
Međutim, za majke Srebrenice najskuplja riješ nije “genocid” već riječ “život”.
Majke u svojoj tuzi i boli ne promišljaju konotacije nekakve strane rijeci “genocid”. Time se, kao što vidimo, bave političari i poneki pravnik, novinari, ali i hulje i beštije. Samo što nisu formirali fetiš pokret za i protiv riječi genocid. Jutra nam svanjavaju i noci smrkavaju dok preko usana mumnjamo: genocid, da ili ne, genocid, biti ili ne biti.
A riječ genocid se može prevesti na “naški” i kao “potiranje zivota”. To srebeničke majke dobro razumiju.
Pa se pitam je li rješenje da napišemo da je “jula 1995. godine u i oko Srebrenice počinjeno potiranje zivota od strane pripadnika vojske i policije Republike Srpske nad Muslimanima Bosne i Hercegovine” (termini iz presuda dva suda u Hagu).
Termin sličan tome je eksterminacija tj. istrebljenje, a koji je sastavni dio presuda Haškog tribunala za zločine u Prijedoru i mnogim drugim mjestima u BiH počinjene nad Bosnjacima.
Pravna gradacija zločin genocida stavlja iznad istrebljenja pa se pitam – šta je onda taj zločin genocida kad je u rangiranju zločina još ozbiljniji i strašniji od istrebljenja.
I onda me obuzme strah.
Šta je, zapravo, taj genocid?
(Hasan Nuhanović je preživio genocid u Srebrenici, u kojem su mu ubijeni roditelji i brat. Do pada Srebrenice radio je kao prevodilac za pripadnike UNPROFOR-a u ovoj „zaštićenoj enklavi“ UN-a. Autor je dvije knjige: “Pod zastavom UN-a” i “Zbijeg” i na osnovu njegove životne priče snimljen je film “Quo vadis, Aida”)
