PONEDJELJAK, 6. MART
Senat Univertziteta u Sarajevu danas je poništio magistarski rad Sebije Izetbegović direktorice Kliničkog Centra u Sarajevu i profesorice na Medicinskom fakultetu. Kako je tu odluku obrazložio rektor Univerziteta Rifat Škrijelj, nije pronađen nijedan relevatni dokaz niti trag da je direktorica Izetbegović zaista magistrirala u Zagrebu gdje je boravila tokom rata. Ova odluka posljedično za sobom ruši domino efektom njenu cjelokupnu naučnu i profesionalnu karijeru u posljednjih trideset godina. Nakon odluke, gospođa Izetbegović ne bi mogla ostati na mjestu direktora Kliničkog centra, niti biit profesor na Medicinskom fakultetu. Kako je neko duhovit napisao: bude li se provjeravala vjerdostojnost svih njenih diploma, školskih knjižica… moguće je da Sebiju Izetbegović na posljetku vrate u obdanište!
Iako ovim činom nije stavljena tačka na cijeli slučaj, najavljene su žalbe, tužbe, nove istrage, jedno se može vrlo pouzdano zaključiti iz svega što je do sada poznato: da postoji nešto još gore i teže od navodno nepostojećeg Sebijinog magisterija. A to je saznanje koliko je institucija, uglednih i priznatih, koliko pojedinaca na visokim pozicijama bilo uključeno u ovaj skandal.
Da postoji nešto truhlo u Izetbegovićkinoj akademskoj karijeri sumnjalo se i govorkalo od početka njenog munjevitog napredovanja u sarajevskom zdravstvu i akademskoj zajednici. Mediji su prije dvadesetak godina pisali da je studirala neobjašnjivo i neprimjereno dugo. Objavljivane su njene ocjene tokom studija čiji tanušan prosjek nije mogao biti osnova za sve njeno daljne stručno napredovanje.
No, uprkos tome, sve što je zamislila i planirala, Sebija Izetebegović je i ostvarila. Na raspolaganje su joj se stavili Medicinski fakultet, Univerzitet u Sarajevu, Univerzitetski klinički centar… Čak je i ugledni zagrebački profesor Asim Kurjak žmirio na nepravilnosti i javašluk na koje sada preko medija ukazuje. Pojavljuje mu se amnezija na neočekivanim mjestima u biografiji, gdje bi se morao sjećati. Njemu je iz vrlo pragmatičnih razloga bilo stalo da bude dobar sa vrhom Stranke demokratske akcije odnosno familijom Izetbegović. U poratnim godinama on i neki članovi njegove obitelji pokretali su unosne-medicinsko-farmaceutske biznise u Sarajevu, koji bi propali da nije bilo podrške najmoćnije familije.
Imala je svojevremeno podršku Ministarstva zdravlja kantona da bi se tadašnja ministrica kasnije svrstala u njene ogorčene protivnike. Kasnije je Sebiju Izetbegović Vlada Kantona (bijaše li njen premijer Elmedin Konaković?!) postavila za direktoricu Opće bolnice. Potom je od Vlada Federacije u dva navrata postavljena za direktoricu Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu. Zbog kritika koje su joj izrečene, smijenila je jednu i osnovala novu, sebi lojalnu Ljekarsku komoru Kantona.
Svugdje su joj vrata bila otvorena, a gdje nisu, slikovito rečeno, otvarala ih je nogom i zavodila ličnu vlast, smjenjivala nepodobne, postavljala poslušne.
Zbog čega je ona to sve mogla, iz čega je ona crpila svoju moć i sa lakoćom pokoravala tolike institucije i ljude u njima. Ako ostavimo po strani njene privatne karakterne osobine, ambicioznost, upornost i beskrupuloznost, ostaje nam samo jedno realno objašnjenje: moglo joj se zahvaljujući težini i snazi prezimena kojeg je nosila i stranke i sistema koju je to prezime kontroliralo. Priča o uspjehu i padu Sebije Izetebegović nije zato samo priča o karijerizmu jedne ambiciozne, pohlepne osobe, nego nepogrešiva, fatalna ilustracija nekontrolirane moći kojom je raspolagala porodica Izetbegović.
Sebijin slučaj govori o samo jednom segmentu unutar kojeg je ta apsolutistička moć demonstrirana: području zdravsta i medicine. Na svakim drugim poljima koje je familija Izetbegović i njihova stranka podčinila sebi i svojim podanicima i upropastila ih, imamo isti model i rezultate. U ratno-odbrambenom, ekonomskom, finansijskom, kulturnom, tranzicijskom… svugdje će te pronaći po neku “Sebiju”: nekada se ona zove Osmica, drugi put Fadil, treći Prevljak, čertvrti put Asim, etc…
UTORAK, 7. MART
Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske i univerzitetska profesorica u televizijskom intervjuu oštro je kritizirala autokratsku vlast mađarskog premijera Viktora Orbana. Bivša ministrica je njegovu politiku nazvala antievropskom i proruskom. Kao ilustraciju navela je progon Centralnog evropskog univerziteta koji je prije tri godine pod pritiskom vlasti iz Budimpešte preselio u Beč. Orban je taj Univerzitet optužio da služi njegovom osnivaču Georgeu Sorosu za rušenje vlasti u Mađarskoj. Paradoks je što je i sam mađarski premijer svojedobno bio stipendista multimilijardera Sorosa.
Vesna Pusić kaže da odlazak Centralnog evropskog univerziteta iz Budimpešte nije samo naštetio Mađarskoj, nego i svim okolnim zemljama, uključujući Hrvatsku i Srbiju, pa i Bosnu iz kojih su mladi odlazili na studije u tu respektabilnu visokoškolsku insitutuciju. Austrija, odnosno njen glavni grad, objeručke su prihvatili protjerane profesore i danas je Beč vodeći evropski univerzitetski centar.
Viktor Orban je prije 5-6 godina poduzeo pionirske korake u antiliberalnoj regulaciji ne samo obrazovnog sistema, nego i pravosuđa, medija, nevladinog sektora, optužujući ih kao strane agente i neprijatelje Mađarske. Slične ambicije ispoljavao je i njegov susjed i prijatelj Aleksandar Vučić, ali nije bio u toj mjerio efikasan. Prije svega zbog toga jer su mu i samom neophodni zapadni fondovi, prije svega evropski iz kojih se financira nevladina scena i dobar dio medija. Da bi imao ponašati se kao Orban moraš biti u Evropskoj Uniji, a Srbija to nije i zadugo neće biti.
Ovoj crnoj, antiedemokratskoj, proruskoj internacionali proteklih dana pridružila i vlast u Gruziji koja je najavila, tobožnje zavođenje reda u nevladinom sektoru. Svim onim organizacijama koje se većinski financiraju iz inostranstva, nakon što bi ih prethodno proglasili stranim agentima, bilo bi zabranjeno djelovanje. Građani Gruzije su izašli masovno na ulice protestirujući protiv najavljenih vladinih poteza. Nakon višednevnih demonstracija gruzijska Vlada je kapitulirala, odustajući od gušenja medija i amputacije nevladine zajednice.
Sasvim očekivano u ovu kampanju orkestriranu iz Kremlja se uključio još jedan autokratski lider, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske. On je najavio donošenje seta zakona kojima će njegova vlada, kobajagi, zavesti reda u medijima i nevladinim organizacijama. Iako tvrdi da su ti zakoni usklađeni sa evropskim normama, potpuno je izvjesno da je na sceni isti scenario kakav je prethodno viđen u Mađarskoj, Gruziji, a prije toga u Putinovoj Rusiji.
Treba se prisjetiti vremena od prije 20-ak godina pa ćemo vidjeti da je u to vrijeme Milorad Dodik bio miljenik međunarodnih fondova i milionskih grantova, kao što i Orban bijaše ovisnik od Soroševih stipendija. Sada Dodik u svađi sa šeficom USAID-a Samanthom Power kaže da zna kako su oni raspoređivali novac proteklih godina. Tu Dodiku treba vjerovati: USAID i druge međunarodne organizacije godinama su financijski pomagale medije koji su bliski sadašnjem gospodaru Republike Srpske.
Ali, postoji još nešto mnogo bezobraznije i licemjernije u planiranoj kampanji protiv korisnika stranih donacija u RS. Dodik koji panično traži novac gdje god misli da ga može naći, pod bilo kakvim uvjetima, koji prodaje ili stavlja pod hipoteku vitalne resurse RS optužuje medije i nevladin sektor da trče za inostranim novcima. Ne mogu ni u RS, kao ni bilo gdje mediji i nevladini aktivisti izvesti puč, jer već su puč protiv demokracije i pravnog poretka izveli oni koji su prigrabili apsolutnu vlast. Dakle, Dodik, Orban i drugi antiliberalni autokrati.
SRIJEDA, 8. MART
U godinama neposredno nakon rata političari i ugledni Bošnjaci iz Travnika imali su dva životna cilja i prioriteta. Prvi je bio geografski bliži, domoći se zemljišta na Vlašiću i sagraditi vikendicu, što su uspješno izvršili devastirajući planinu. Drugi je cilj travničke elite bio dočepati se visoke funkcije u Sarajevu, u vladajućoj stranci, državnim službama, ili javnim preduzećima. Ovdje im je na ruku išlo zato što je šef kadrovske kuhinje Stranke demokratske akcije bio Mehmed Čorhodžić, privrednik iz Travnika. Uz malu njegovu pomoć formirala se u Sarajevu mala, ali utjecajna i dobro raspoređena kolonija iz vezirskog grada. Njeni članovi su dobili lijepe i dugotrajne funkcije, kupili ili dobili stanove u elitnim četvrtima Sarajeva, pozapošljavali i članove familije po stranačkim kadrovskim rezervoarima.
Nekako u to vrijeme, početkom dvijehiljaditih, kada svi koji drže do sebe gledaju kako uteći iz tog grada, u Travnik stiže nezvana i nepoznata gošća. Ime joj je Snježana Köpruner, rodom Dalmatinka, koja nikakve veze sve do tada sa Bosnom imala nije. Sve što je nekada vrijedilo u privredi Travnika, a dosta toga je bilo, već je rasprodano ili opljačkano. Gospođa Köpruner sa iskustvom iz Njemačke kupuje jedan mali pogon bivšeg privrednog džina Bratstva Novi Travnik i počinje proizvodnju dijelova za mašine koje će skoro uglavnom završiti na tržištu Evrope. Od tada je njena firma GS-TMT broj zaposlenih povećala sa pedeset na pet stotina radnika, a promet sa 400 hiljada na 33 miliona eura. Financirala je obnovu infrastrukture, obdaništa, milion maraka uložila samo u renoviranje rodne kuće Ive Andrića, za koju lokalne vlasti (među kojim je najveću moć imao muftija Nusret efendija Avdibegović) nisu baš bile sigurne da li je potrebna Travniku. Koliko se može vidjeti, niti se gospođa Snježana petlja u politiku, niti se političari (i hodže i popovi) miješaju u njen posao. Travnik, dugogodišnji grad slučaj, najviše medijski poznat po neuspješnom ukidanju atavističkih dvije škole pod istim krovom, postao je magnet za ljudi iz cijele srednje Bosne. Za nepovjerovati je kako roditelji čija djeca idu u dvije škole pod jednim krovom, rade, i odjednom mogu privređivati, raditi zajedno, pod jednim istim krovom nad glavom kojeg je postavila Dalmatinka iz Zadra. Pod krovovima koje je izgradila i koje namjerava podići ima mjesta za sve… Čak na posao dolaze i ljudi iz Sarajeva, ali ne oni koji su nakon rata pohitali da napuste Travnik i sreću potraže u Sarajevu.
Snježana Köpruner (Foto: Arhiva)
ČETVRTAK, 9. MART
Nakon što je prije nekoliko nedjelja Papa Franjo za novog zagrebačkog nadbiskupa imenovao Dražena Kutlešuuočljiva je bila rezerviranost značajnog dijela tamošnje javnosti zbog tog izbora. Kako je napisao jedan od utjecajnijih domoljubnih kolumnista Milan Ivkošić: “Ne vesele se svi vjernici novog zagrebačkom nadbiskupu”. Sličnih, pa i nešto oštrijih i netolarentnijih komentara bilo je još. Nadbiskupu Kutleši se zamjera štošta, najviše to što je svojevremeno bio protivnik hercegovačkih franjevaca i Međugorja.
Jedan drugi novinski pisac, Jurica Pavičić u Jutarnjem listu napisao je da je najveći broj kritika na račun nadbiskupa Dražena Kutleše motivirano time što je on dotepenac, odnosno što je rođen u Tomislavgradu u Bosni i Hercegovini.
Prema nekim demografskim pokazateljima, svaki treći stanovnik Hrvatske porijeklom je iz Bosne i Hercegovine. Taj se broj zbog neprestanog iseljavanja iz godine u godinu povećava. Iako i Hrvatska ima istih problema za demografskim deficitom, one druge dvije trećine njenog stanovništva, koje nemaju korijen u BiH nerijetko ispoljavaju prezriv, negativan odnos prema svojim hercegovačkim sunarodnjacima.
Poznati negativni stereotipi prema dotepemcima, došljacima, pogotovo onim iz Hercegovine, poznatim po bijelim čarapama i crnim skupim njemačkim limuzinama, u Hrvatskoj su ponovo eksplodirali sa slučajem Zdravka Mamića, donedavnim gazdom Nogomentog kluba “Dinamo”. Nakon njegovog bijega u Bosnu i Hercegovinu gdje očito planira živjeti do kraja života, počela je nemilosrdna bitka za njegovo ogromno naslijeđe u zagrebačkom nogometnom klubu. U upravljačkim strukturama formirala su se dva zaraćena tabora. U jednom su, uslovno rečeno, čisti, rođeni Zagrepčani, dok drugi tabor čine Mamićeve prijatelji i zemljaci iz Hercegovine. U medijima, na društvenim mrežama, među navijačima aktivirana je histerična antihercegovačka kampanja. Današnju sjednicu Skupštine Dinama koja se odvijala u užarenoj atmosferi pratile su hiljade navijača “Bad blue boysa” koji su stvarali ozračje linča protiv ljudi koje su identificirani kao mamićevci, odnosno Hercegovci. Jedan od njih, bivši selektor mlađih selekcija Hrvatske Ivo Šušak je nakon sjednice fizički napadnut.
Zdravko Mamić (Foto: Večernji list)
Među Mamićevim današnjim neprijateljima i onim koji podstiču netrpeljivost prema Hercegovcima nalaze se njegovi nekadašnji najbliži suradnici. Svi oni su vrlo lijepo i udobno živjeli u vrijeme kada je harizmatični, incidentni Hercegovac uspješno vodio Dinamo. Nakon što je postalo izvjesno da se neće vraćati u Hrvatsku, okrenuli su se protiv njega, optužujući ga za sve grijehe koje su prešućivali svih godina njegove kontroverzne vladavine ne samo nad Dinamom nego i nad hrvatskim nogometom. Zdravko Mamić, uz sve grijehe koje ima prema zakonu Hrvatske, ipak nije bio samo crni vrag, niti su oni koji ga posljednjih nedjelja grubo razvlašćuju anđeli i časni sveci. Mamićevi grijesi nisu posljedica njegove “generičke” hercegovačke drske beskrupuloznosti, nego su koristile slabosti sistema i koruptivnu pohlepu njegovih stubova, u vlasti, pravosuđu, gospodarstvu, medijima, sportu. Na Mamićevom kriminalu godinama je parazitirala zagrebačka i hrvatska elita, od predsjednice države do ministara, sudija, medija…
Svako generaliziranje i hajka na ljude na osnovu njihovog geografskog porijekla ima elemente ksenofobije, netrpeljivosti, pa i loše prikrivenog šovinizma. Davno je jedan ovdašnji, sarajevski Hrvat aforistički ukazao na licemjerje javnosti i medija u Hrvatskoj.
“Kada postižemo uspjehe, u sportu, gospodarstvu, znanosti, tada smo za njih ugledni Hrvati. Ali ako se neko od nas upusti u kriminal, ili počini zločin tretiraju nas kao divlje Bosance, ili nekulturne Hercegovce!“
PETAK 10. MART
Nakon današnje sjednice Vijeća ministara BiH, predsjedavajuća Borjana Krišto je kazala da je promjena izbornog zakonodavstva važna karika u stabiliziranju unutrašnjopolitičkih prilika. U tom se smislu Vijeće ministara, precizirala je, zalaže za provođenje “odluke Ustavnog suda i svih presuda Evropskog suda za ljudska prava”.
Problem bi moglo predstavljati to što se govori o samo jednoj odluci Usatavnog suda BiH, i to onoj po apelaciji Bože Ljubića. Postoji, međutim, još jedna odluka iz iste materije, izbornog zakonodsvstva, koja je donesena po apelacijiŽeljka Komšića. U toj odluci Ustavni sud BiH je utvrdio postojanje diskriminacije građana BiH iz reda ostalih u procesu izbora predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH, kao i entiteta Republika Srpska. Ove dvije odluke su komplementarne, međuzavisne i provoditi samo jednu od njih ne smije biti ničija privilegija.
Nekoliko dana ranije Lidija Bradara, predsjednica Federacije BiH je govorila o načinima rješenja krize nastale zbog nemogućnosti imenovanja Vlade Federacije BiH. Problem je nastao, da podsjetimo, zbog odbijanja potpredsjednika Federacije Refika Lende iz SDA da se suglasi sa imenovanjem SDP-ovca Nermina Nikšića za budućeg predsjednika Vlade Federacije BiH.
Stojanović, Bradara i Lendo (Foto: Fena)
Gospođa Bradara smatra opasnim pozive koji se upućuju Christianu Schmidtu da on raspetlja ovu krizu koju je u velikoj mjerio visoki predstavnik u BiH i zapetljao.
Pozivajući domaće političke aktere da se dogovore, Lidija Bradara kaže da bi intervencija Visokog predstavnika “dugoročno degradirala poziciju hrvatskoga naroda”. Ukoliko bi ubuduće za izbor Vlade bila dovoljni potpisi samo predsjednika i jednog potpredsjednika Federacije BiH to bi, tvrdi Bradara, “za hrvatski narod bilo pogubno”. U ovom trenutku, glasovi Bradare i Igora Stojanovića bi kratkoročno riješili krizu, ali niko ne može garantirati da na duge staze ne bi odnos predsjednika i potpredsjednika Federacije bio identičan. Moguće je da u dogledno vrijeme taj odnos bude “na štetu hrvatskog naroda”, kako reče Lidija Bradara.
Ukoliko se presude Ustavnog suda BiH primjenjivile neselektivno, pa se otklonila nediskriminacija ostalih, postojao bi osnov da se ova trajna devijacija u Federaciji prevaziđe. Ovako kako sada stvari stoje, gdje se želi primijeniti jedna, a ignorirati druga presuda Ustavnog suda BiH, ne postoji način izlaska iz začaranog kruga. U prethodne četiri godine formiranje vlasti u Federaciji je blokirao HDZ jer je to, tvrdili su, bilo u interesu hrvatskog naroda. Sada blokadu najavljuje SDA štiteći interese Bošnjaka. Interesi države su i jednima i drugima u drugom, odnosno trećem planu.
SUBOTA, 11. MART
Neko je ovih dana primijetio zanimljiv fenomen koji se desio u prostoru društvenih mreža: odjednom su, kao po komandi, nestali statusi, komentari, postovi brojnih ličnosti, mahom sa političke scene. Cijela jedna galerija likova pretendenata na političke funkcije nedjeljama uoči izbora svakodnevno je zatrpavala društvene mreže svojim komentarima, mišljenjima, smatranjima, duhovitostima, ili češće neduhovitostima. Nije mogao proći ozbiljan politički i društevni događaj, a da ta raspisana družina ne iznesu svoje cijenjeno mišljenje, koje inače niko ne bi ni tražio, niti ga cijenio. No, odmah nakon što su saopćeni izborni rezltati, pa nešto kasnije i formirane vlasti u većini poltičkih zajednica, nakon što su izabrani i predloženi ministri, mandatari, ambasadori… naglo je splasnuo entuzijazam i presahla spisateljska strast tih tastatura pregalaca. Najuporniji, odnosno najdosadniji od njih, oni od kojih se živjet nije moglo, profitirali su, nametnuli su se što javnosti i biračima, što stranačkim šefovima. Njihova je misija, odnosno borba za uši birača i duše političkih moćnika okončana – uhljebljeni su.
Društvene mreže, a Twitter poglavito, jeste medij koji je prilagođen narcističkim karakterima, nerijetko i patološkim egzibicionistima. On je alat samohvale i ja-pa-jakanja, slaganja zamornih ego kockica. Ali, on je istovremeno i medij samopromocije i reklame. On je da parfraziram naslov jednog od najboljih albuma ex yu rocka, onaj grupe Buldožeri Izlog jeftinih (političkih) slatkiša.
Od onih koji su društvene mreže iskoristili i napustili nakon što su od njih dobili što su željeli, dakle funkcije i moć, još su gori i zamorniji oni koji ne odustaju od svojih objava. Te su objave vrlo često obmane sa elementima uznemiravanja ili zlostavljanja javnosti. Na društvenim mrežama se političari prave pamentiji, uspješniji, odgovorniji nego što jesu u svakodnevnom životu i “prirodnoj veličini”. Tamo se ne raspravlja o općim stvarima, javnom interesu, ne komentiraju događaji, niti preporučuju tuđa različita mišljenja, stavovi i članci nego se podižu manje-više polupismeni spomenici vlastitoj veličini, i genijalnosti, daje se oduška osobnim taštinama narasalih do karikaturalnih dimenzija. Takva obraćanja u mestazirajućoj pomami prestaju biti (samo) egocentrična jer su postala heliocentrična: autori se pretvaraju u sunce oko kojeg se okreće vas butum dunjaluk, a pogotovo ovo malo prirode i društva u kojem živimo.
Iz današnje ponude na Twitter buvljaku izdvajam objavu stranke Naroda i pravde. U njoj se saopćava radosna vijest da se “BiH ponovo vraća u fokus”, “jer nam ponovo dolaze važni gosti koji su nas godinama zaobilazili“. A dolaze nam važni gosti, pogađate, jer je na poziciji ministra vanjskih poslova Elmedin Konaković lider te stranke. Važan gost je, ako nisam šta propustio, inače, ministar vanjskih poslova Austrije, a najavljena je posjeta premijera Slovenije. Ima još dovoljno razumnih ljudi u zemlji koji se sjećaju da su ministri vanjskih poslova Austrije posljednjih decenija više proveli u BiH nego neke njihove kolege iz BiH. Također ni posjeta visokog gosta iz Slovenije nije nikakav eksluzivan kuriozitet, kao posljedica “vraćanja BiH u fokus”, jer se zna da je, primjerice, donedavni slovenački predsjednik Borut Pahor tokom svoja dva mandata boravio u Sarajevu češće od nekih članova Predsjedništva BiH. Ali, budući da se pokazalo da društvene mreže mogu kreirati paralelnu, artificijelnu stvarnost, zašto bi se neko zamarao poštivanjem dosadnih i trivijalnih činjenica.
NEDJELJA, 12. MARTA
U Srbiji se danas obilježava 20-ta godišnjica ubistva bivšeg premijera Zorana Đinđića. U jednoj televizijskoj anketi sa studentima Filozofskog fakulteta na kojem Đinđić dugo godina bio profesor slabo znaju ko je on uopće bio, a još manje kada je ubijen i zbog čega. U sjećanju na atentat na premijera, svi svojedoci tog vremena, ljudi bliski Đinđiću, slažu se da ga je ubila tzv. duboka država, odnosno obavještajno-sigurnosni aparat kojeg Vlada na čijem je čelu bio nije uspio raspustiti i neutralizirati. Bilo je stvar trke sa vremenom ko će koga prije ukloniti, Đinđić taj ubilački stroj zaostao iz prethodnog Miloševićevog režima, ili oni njega. Ubice su bile brže i organiziranije od države.
O tom vremenu svjedoči i suđenje koje je ove nedjelje obnovljeno ubicama novinara Slavka Ćuruvije. Ubice, čelnici i operativci Državne bezbednosti Srbije postepeno su osuđeni na ukupno 100 godina zatvora, ali je iz proceduralnih razloga to suđenja poništeno i ponavlja se. Ćuruvija je ubijen četiri godine prije Đinđića, u aprilu 1999. godine tokom NATO bombardovanja Srbije. Đinđić, tadašnji šef opozicije i gradonačelnik Beograda, sklonio se tada u Crnu Goru.
Poznatog srpskog novinara Ćuruviju ubila je ista ona obavještajna struktura koja će 4 godine kasnije likvidirati Đinđića. Ćuruvija je i sam prije nego što se opredijelio za novinarstvo pripadao tom sigurnosnom miljeu. Zato ne čudi što su ovih dana na suđenju svjedočili bivši pripadnici SDB-a, prije svih Milorad Ulemek Legija, koji izdržava zatvorsku kaznu od 40 godina zbog učešća u atentatu na Zorana Đinđića.
Veran Matić, istaknuti srpski novinar, predsjednik Komisije koja se bavi istragom ubistva novinara, svoj posao radi odgovorno i pedatntno, ali su rezultati, uprkos načelnoj podršci Vučićeve vlasti, skromni. Otpori duboke države još su uvijek žilavi. Komentirajući ponovljeni sudski proces osumnjičenim za ubistvo Ćuruvije, Matić kaže da je prilično teško identificirati ubice, jer nije postojalo pismeno naređenje da se pokojnog novinara najprije danima prati, a potom i mučki ubije. Za Matića je to pokazatelj da ubistvo nije sistemski planirano i izvršeno, nego je djelo odmetnutih, neformalnih grupa unutar represivnog aparata. Ne bi se moglo reći da je ovaj zaključak prihvatljiv. Naravno da službe koje se bave ovako prljavim i krvavim poslovima ne ostavljaju pisane tragove iza sebe. Nije postojala naredba ni za likvidaciju Ćuruvije, kao ni za strijeljanje Đinđića. Državna bezbjednost Srbije u Miloševićevo vrijeme je i formirana i strukturirana tako da djeluje kao neformalna grupa, čiji zločini će biti, tobože, izvan sistema. Tužitelji u Haagu već dvije decenije tokom suđenja tvorcima te Službe Jovici Stanišiću i Franku Simatovićudokazuju da to nije tačno, nego da su oni i njihove navodno odmetnute parapolicijske jedinice, bili sastavni, važan dio sistema koji ih je formirao. Zato je toliko teško otkriti i kazniti i ubice Ćuruvije, kao što nikada nije otkrivena politička pozadina atentata na Zorana Đinđića, ili prethodno naručitelji likvidacije pristalica Vuka Draškovića. Sistem je najopasniji i najsmrtonosniji kada je nevidljiv i zameće tragove!
