Angelina Eichhorst, direktorica u Evropskoj službi za vanjske poslove (EEAS) i Matthew Palmer, specijalni izaslanik State Departmenta za izbornu reformu u utorak stižu u još jednu misiju. Kažu da je to posljednji pokušaj.
Oni nastoje ishoditi dogovor političkih lidera u Bosni i Hercegovini da se promijeni Izborni zakon i Ustav Bosne i Hercegovine.
Ako je suditi po situaciji na terenu, misija je osuđena na potpuni politički neuspjeh! Ali ima šansu doprinijeti poboljšanju samog izbornog procesa.
Za vjerovati je da, ako i ne bude dvotrećinske većine u Parlamentu BiH, poboljšanja izbornog procesa, njegova transparentnost i čistoća (smanjenje izborne krađe), ako izbora uopće bude, realna su opcija i, stoga, moguće je da makar Palmer nastavi svoj specijalni mandat u State Departmentu.
Za vjerovatni propast pregovora u prvom je redu krivac Milorad Dodik.
I to višestruki.
On generira najveću krizu u BiH nakon sloma agresije. Prijeti otimanjen nadležnosti BiH i to već radi. Odluka da se formira posebna, entitetska agencija za lijekove, formalizirana je i sada slijedi uspostava tog tijela.
A nije jednom ponovio da neće odustati od otimanja i (svih) drugih državnih nadležnosti – od vojske i pravosuđa do indirektnih poreza i sigurnosti hrane.
On ide na to da entitet RS bude i de facto i de jure država.
I, realno, ništa mu konkretno ne stoji na tom putu.
S druge strane, “torpediranjem” ideje da se tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine biraju u Domu naroda, efektivno je potopio i nade za politički dogovor.
Svesrdno mu pomaže njegov koalicijski partner, Dragan Čović iz HDZ BiH.
Za politički blok koji gravitira Sarajevu, paket promjena načina izbora članova Predsjedništva BiH i izmjene nadležnosti Doma naroda (F)BiH, minimum je ispod kojega se ne smije ići.
Ko god “raspakuje” taj paket, bit će proglašen izdajnikom.
Ako, dakle, izbora bude u prvoj ili drugoj sedmici oktobra ove godine, takva ili takve stranke ulaze u utrku s nesavladivom hipotekom “izdajnika”.
SDP se već isključio iz pregovora. Iz vrha ove stranke saopćili su da su oni besmisleni dok Dodik raspiruje ratni požar. SDP, istakli su ne jednom, neće učestvovati u razgovorima s Eichhorst i Palmerom sve dok traje blokada državnih institucija koju provode bosanski Srbi.
Za takav stav dobili su ne tako malu odršku u dijelu entiteta F BiH koji je bio pod kontrolom Armije Republike BiH.
S druge strane, Demokratska fronta Željka Komšića dobija na popularnosti kako kriza eskalira.
U sredini je Stranka demokratske akcije. Na ovoj partiji je teret odgovornosti, s obzirom na to da je najjača.
Prihvatanje bilo kakvog kompromisa, bez Doma naroda (F)BiH, bio bi težak politički udarac koji bi je koštao na izborima. Odbijanjem dogovora, SDA riskira da bude okrivljena. I to dvostruko.
S jedne strane, dio opozicije bi je okrivio za izdaju, a stranci, posebno Amerikanci, bi ih proglasili krivcem.
Tokom dosadašnjih pregovora i čelnicima SDA skrenuta je pažnja da bi se mogli suočiti sa sankcijama ako budu krivi za krah izborne reforme.
Takve prijetnje imaju smisla. Jer samo kod Bošnjaka američke sankcije još imaju (neku) težinu.
Sankcioniranje nije nanijelo vidljivu štetu Dodiku. Naprotiv.
Postavljanje Dragana Čovića na “crnu listu” SAD-a zasigurno ne bi označilo njegov politički kraj. Prije bi bilo suprotno.
I tu dolazimo do jednog od suštinskih problema izborne reforme.
Ona se percepira kao projekat Zapada da se Čović “nacrta” u fotelji člana Predsjedništva BiH.
I za tu percepciju postoji čak i rastući broj dokaza. Posebno se Eichhorst pozicionira kao “ostrašćena” i napadno naklonjena HDZ-u.
Kao odgovor, dobija kritike u bh. medijima i sve veće zahtjeve Čovića.
Njena pozicija otežana je sve očitijim nejedinstvom Evropske unije. Njemačka, kao najjača država ovog bloka, ima malo drugačiji pristup izbornoj reformi.
Dok Eichhorst zastupa Čovićevu poziciju, Vlada Njemačke neće ni da čuje o tzv. “legitimnom predstavljanju”, sintagmi pod kojom lider HDZ-a krije svoju istinsku odlučnost da do promjena Izbornog zakona uopće ne dođe.
Zašto bi on izašao iz svoje zone više nego lukrativnog komfora i preuzeo odgovornost stupanjem na poziciju (u Predsjedništvo BiH), kada sada ima apsolutnu vlast (i to je nebrojeno puta dokazao), a nikakvu odgovornost?
U dijelu njemačke vlasti, ali i u još nekim vladama država EU raste i stav da se izbornoj reformi, ipak, treba vratiti nakon oktobarskih izbora.
Uz sve ovo, pregovaračima, sve je očitije, nedostaje “takta” za zahtjeve probosanskih snaga.
U takvim okolnostima, napori su osuđeni na debakl!
No, ne treba odustati.
U međuvremenu, treba raditi na jačanju snaga koje su za dijalog, te mobiliziranju što većeg broja ljudi da izađu i glasaju. Nada je da bi splet ta dva faktora doveo do promjene političkog pejzaža, te bi pobjednike izbora, primarno protivnike Milorada Dodika, postavilo za pregovarački sto u bitno boljoj klimi nego li je sada.
Teoretski, to i ne zvuči tako loše…
