Sastanak lidera stranaka zastupljenih u Parlamentu Bosne i Hercegovine, održan jučer u uredu predsjednika Evropskog vijeća Charlesa Michela proizveo je ipak neočekivan rezultat.

Scenariji koji su cirkulirarli u bosanskohercegovačkoj javnosti kretali su se od “grdnog” do “strašnog”. Uključivali su psovke, pljuvanja, gađanja svim i svačim… “Optimisti” su se nadali da do susreta neće ni doći.

“Drama queen” Dragan Čović ostao je dosljedan sebi.

Historija je prepuna “velikana” koji su dobro znali kuda ide put časnog izlaska, ali se nisu zaputili u tom pravcu. Završili su u političkom ambisu, piše politicki.ba.

Tek, od 17 lidera, tri nisu prisustvovala sastanku u prostorijama Evropskog vijeća, dva su odbila prihvatiti dokument, a 12 ga je podržalo.

Šta dalje? U najboljem scenariju, do kraja ovog mjeseca Bosna i Hercegovina dobija status kandidata za ulazak u Evropsku uniju.

U najgorem – i realnijem – vratit će nas se u “uobičajene tokove” zamajavanja, međusobnog optuživanja, podmetanja… Parlamentarci će nastaviti ne raditi, a uzimati nezarađeno, Čović će direktno ili preko Milorada Dodika ili zajedno, nastaviti jurišati na institucije Bosne i Hercegovine, rijetki poslanici koji pokušavaju nešto napraviti (ala Saša Magazinović), zaludno će inicirati ovo ili ono…

Na kraju godine, kada Charles Michel ponovo pokuša pozvati ovih 12 lidera koji su prihvatili sporazum, te ostale koji mu se eventualno pridruže (daj Bože!), ustanovit će da je i sinoćnji dokument ostao mrvo slovo na papiru – jedno od niza istih.

No, ima nešto što je iznad svega ovoga i što bitno mijenja okolnosti. Radi se o agresiji Rusije na Ukrajinu. Taj zločinački poduhvat iz temelja mijenja stvari.

Promjene se odnose i na okoštale birokratske strukture Evropske unije.

Samit lidera 27 država članica ovog prestižnog bloka možda neće dati nikakav opipljiv rezultat pogotovo zato što su lideri tih 27 država duboko podijeljeni po pitanju kamo će dalje ići EU.

Evropska javnost naglašeno traži da se Ukrajina nagradi kandidatskim statusom, preko reda i mimo svih procedura. Najmanje 10, od 27 država EU to snažno podržava.

Njemačka i Austrija najglasnije su u protivljenju. Oba kancelara ističu da se Ukrajina ne može favorizirati, a da se u zapećku ostavi zapadni Balkan. Posebno Bosna i Hercegovina, pa i Kosovo.

Iskustvo i historija EU nas uči da su se u tom bloku na kraju dana uspjeli dogovoriti. Nekad se radilo o bolno razvodnjenom kompromisu, ali je i to bilo dovoljno da se ide naprijed. Tapkanje u mjestu nije opcija za EU, a nazad ne može!

Ko ne razumije o čemu se radi, neka pogleda najnoviji, šesti paket sankcija protiv Rusije.

On jeste prepun truhlih kompromisa, ali je otvorio put za sedmi set kaznenih mjera u kojem se razmatraju modusi zavrtanja ruskog plina prema Evropi.

No, da se vratimo kandidatskom statusu.

Šta on znači?

Psihološki bi mogao Bosni i Hercegovini donijeti izvjesne promjene. One se ne ogledaju samo u narativu, već i nizu sasvim konkretnih koraka prema institucijama EU.

Najdirektnije, kandidatski status znači i znatno više para iz Brisela prema Sarajevu.

To će zazvučati primamljivo i svim vlastodršcima ovdje, zar ne?!Ali, to uopće ne znači ulazak u Evropsku uniju – sutra. Ni za godinu. Pa ni za pet!

Zašto?

Zato što je od tog čina bitniji momenat počinjanja pregovora. Proces od dobijanja kandidatskog statusa do formalnog ulaska u blok koji trenutno čini 27 evropskih država sve duže traje i sve je neizvjesniji.

Uzmimo dva najekstremnija primjera:

Sjeverna Makedonija je još 2005. godine dobila kandidatski status.

Danas, 17 godina kasnije, dalje je od ulaska u EU nego li je ikada bila. Jer, pregovori nikako da počnu iako Evropska komisija, koja bi kao trebala imati finalno mišljenje, već godinama preporučuje start tog procesa. Evropsko vijeće, kao vrhovni organ EU, ne “spušta ručnu”!

Ali, ima i gori primjer!

Turska je 1987. aplicirala za članstvo. Relativno brzo pregovori su počeli. A onda je 2016. godine proces zamrznut. Ovakva EU jednostavno ne želi prihvatiti Tursku. A neće je ni ovakva Turska.

Ahmet Davutoglu, nekadašnji šef diplomatije, a potom i premijer Turske, u jednom je intervjuu rekao da bi EU s Turskom kao članicom postala geopolitički faktor. Toj izjavi ima barem sedam godina. Očito je da je ta spoznaja u nekim evropskim starim prijestolnicama povampirila sve što se moglo, kako bi se osujetio put Turske prema EU.

I? Šta sad?

Zdravi razum kaže da odustajanja nema!Bosna i Hercegovina mora dobiti kandidatski status što prije i raditi na ispunjenju realnih uslova za priključenje EU.

Zašto?

Zato što se radi o uslovima koji uređuju bolje, prosperitetnije, sigurnije i inkluzivnije društvo. A sve to daje ekonomski napredak.

No, nije sve do nas! Evropska unija mora prekinuti s uvriježenom praksom zakeranja i izmišljanja izgovora za neproširenje! Put BiH k EU prepun je nepoštenja. S obje strane. Evropske birokrate takmičile su se u izmišljanju nemogućih uslova kako bi BiH ispunila preduslove za dalji napredak na evropskom putu. U tome su nesebično pomagali svi viđeniji bh. lideri. Neki iz nenaznanja, drugi iz zlobe (jer su ostajali bez pozicija i vlasti!).

Brisel je predugo i tvrdoglavo odbijao mijenjati svoj modus operandi.

Vladimir Putin ih sada tjera i na takve korake…