Pravna analiza odluke u slučaju “negiranje genocida”: Kako je Tužilaštvo BiH ignorisalo odluke Evropskog suda za ljudska prava

U predmetu broj T20 0 KT 0021123 21 Tužilaštvo BiH (tužilac Kasim Halilčević), sačinilo je pismeno 06.06.2022.godine u kojem je navedeno da je Tužilaštvo BiH, u smislu odredbi člana 216. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine donijelo Naredbu o neprovođenju istrage protiv Radovana Kovačevića, savjetnika člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika, i portparola SNSD, zbog krivičnog djela Negiranje genocida iz člana 145 a stav 3. i 7. KZ BIH, jer ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice počinilo predmetno krivično djelo. Tužilaštvo BiH je postupalo po jednoj anonimnoj krivičnoj prijavi i po prijavi Ibre Bešlije.

Od istražnih radnji prikupljanja podataka u cilju provjere navoda krivične prijave, Tužilaštvo BiH je zahtjevalo od SIPA-e da sasluša u svojstvu svjedoka Enu Ameti, urednicu emisije “Plenum” koja se emitira na FTV i u čijoj emisiji od dana 06.09.2021.godine je, prema njenom iskazu, Radovan Kovačević izjavio “…da i pored tog nametanja tog zakonskog okvira on mora reći da se u Srebrenici nije dogodio genocid, na što ga je ona upitala šta za njega znače sve haške presude koje svjedoče o tome da se u Srebrenici dogodio genocid, a da je on na to odgovorio da je to politički sud.” Osim toga, Ena Ameti je dostavila dva CD na kojima se nalaze snimci predmetne emisije. Tužilaštvo BIH je saslušalo i podnosioca jedne od prijava Ibru Bešliju.

Konkretni i tačni navodi prijavljenog Kovačevića su:”Ja ću i sada da vam kažem. Ja smatram da je u pitanju jedna politička kvalifikacija. Ponoviću Vam. U potpunosti uvažavam i najiskrenije žalim za svim žrtvama zločina koji se dogodio u Srebrenici, ali jasno i odgovorno tvrdim da se u Srebrenici nije dogodio genocid, da zločin koji se dogodio u Srebrenici  ne može da se kvalifikuje kao genocid, jer ni na koji način ne može da se poredi sa genocidom kakav se dogodio nad srpskim narodom u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, kakav se dogodio u Jasenovcu, Jadovnu i na mnogim drugim stratištima, ne može da se poredi sa zločinom genocida, odnosno holocaustom nad jevrejskim narodom, niti nad genocidom koji su Turci, koji je Turska sprovela nad Jermenima.”

SIPA je Radovana Kovačevića, prijavljenog, saslušala u svojstvu svjedoka (a ne osumnjičenog), koji je objasnio svoje stavove o načinu uvođenja člana 145a u KZ BIH (nametanje od strane OHR), ali i istakao da nije imao namjeru da uvrijedi pojedinca ili određenu skupinu ljudi, a naročito da nije imao potrebu da povrijedi nečija osjećanja ili da podstakne nekoga da učini nekome nešto na žao, te mu je stoga žao ukoliko je bilo ko na neodgovarajući način shvatio njegove javne istupe, međutim, kako je naveo, osnova demokratskog društva  je omogućavanje iznošenja vlastitih stavova i mišljenja. U konačnici, svjedok Radovan Kovačević je naglasio da uvažava i osjeća duboko poštovanje prema svim žrtvama ratnog zločina u Srebrenici, ali da zadržava svoje pravo na slobodu mišljenja.

U pismenu Tužilaštva BIH se navodi:”Tumačeći bitne elemente bića ovog krivičnog djela propisanom u članu 145 a stav 3 proizilazi da se u radnjama Radovana Kovačevića stiče jedno obilježje a to se u konkretnom slučaju odnosi na poricanje genocida, međutim kako član 145 a stav 3 propisuje kao bitan element i način učinjenja ovog krivičnog djela koji podrazumijeva način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve grupe osoba ili člana takve grupe, iz istog proizilazi da se u radnjama Radovana Kovačevića nisu stekla ova obilježja bića navedenog krivičnog djela, koja se odnose na način počinjenja, a što proizilazi kako iz njegove izjave koju je dao u emisiji FTV “Plenum” u kojoj je negirajući genocid izrazio najiskrenije žaljenje za svim žrtvama zločina koji se dogodio u Srebrenici, te iz izjave koju je dao Državnoj agenciji za istrage i zaštitu u kojoj je posebno istakao da prilikom gostovanja u emisiji “Plenum” ni u jednom trenutku nije imao namjeru da uvrijedi pojedinca ili određenu skupinu ljudi, a da naročito nije imao namjeru da povrijedi ničija osjećanja niti da bilo koga podstakne da učini nekome nešto nažao, te da mu je žao ukoliko mu je bilo ko na neodgovarajući način shvatio njegove javne istupe, međutim kako je naveo u izjavi, osnova demokratskog društva je politički pluralizam, odnosno, omogućavanje slobodnog iznošenja vlastitih stavova i mišljenja.”

Tužilaštvo BiH je zaključilo da nije imao namjeru da povrijedi ničija osjećanja niti da bilo koga podstakne da učini nekome nešto nažao.

Ozbiljnost sa kojom je postupajući tužilac Tužilaštva BiH Kasim Halilčević pristupio provjeri navoda prijave je najočitija iz činjenice da je provjeravao (i utvrdio da ne postoje) elemente krivičnog djela “Negiranje genocida”. To krivično djelo ne postoji u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine. Članom 145a Krivičnog zakona BiH je propisano krivično djelo “Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti”.

Kada je riječ o samoj odluci, a postoji opravdan strah da će ista postati “urnek” za naknadne odluke u sličnim predmetima, postoje minimalno dva problematična aspekta sa pravne strane (ljudsku stranu ćemo ostaviti po strani u ovom trenutku).

Naime, član 145a KZ BIH u stavu 3. propisuje:”(3) Ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravosnažnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. aprila 1495. ili Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog krivičnog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv grupe lica ili člana grupe određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve grupe lica ili člana takve grupe, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.”.

Bilo kojem čitaocu, čak i onom koji nije pravnik,jasno je da se nigdje u ovom stavu ne spominje namjera osobe koja poriče genocid (ili drugi ratni zločin, koji je kao takav utvrđen presudom nekog od sudova-korisna informacija za Radovana Kovačevića-ne smiju se poricati ni zločini počinjeni u Jasenovcu). Ono što je element ovog krivičnog djela, a koje tužilac Tužilaštva BIH naziva Negiranje genocida, koji uopšte nije provjeren je “da li je javno poricanje genocida od strane prijavljenog Radovana Kovačevića moglo potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv grupe lice”. Tužilaštvo BiH nije saslušalo nikoga na okolnosti ovog elementa krivičnog djela, nije utvrdilo da li je došlo do nekog javnog ispoljavanja mržnje nakon javnog poricanja genocida od strane prijavljenog Kovačevića. Pretpostavljemo zato što je bilo zauzeto utvrđujući šta je Radovan Kovačević u stvari namjeravao i koliko mu je žao svih žrtava.

Drugo, čini se da je tužilac Tužilaštva BiH Kasim Halilčević pomješao slobodu mišljenja i slobodu izražavanja, valjda pod uticajem prijavljenog Kovačevića, kako njegovo pravo na slobodu mišljenja i izražavanja ne bi bilo narušeno. Nije sporno da bukvalno svi ljudi na svijetu uživaju pravo na slobodu mišljenja (kako je ista propisana članom 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama), jednako kao što uživaju i slobodu izražavanja (kako je ista garantovana članom 10.EKLJP). Osim što sloboda izražavanja može biti ograničena-u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.

Kako se i prijavljeni Radovan Kovačević dotakao holokausta, čini se da bi bilo korisno prisjetiti se sudske prakse ESLJP kada je riječ o negiranju holocausta u vezi sa pravom na slobodu izražavanja.

Zanimljiv je slučaj Witzsch protiv Njemačke. U tom slučaju je Hans Jürgen Witzsch u privatnom pismu, upućenom istoričaru Wolffsonu, iznio negativnu vrijednosnu ocjenu spram ranije objavljenog Wolffsonova članka (o Hitleru i pripadnicima Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke (Nationalsozialistische Deutsche Arbeitspartei-NSDAP) u kontekstu masovnih ubistava Jevreja). Iako nije negirao holokaust, porekao je odgovornost Hitlera i pripadnika NSDAP-a tvrdeći da ne postoje dokazi da su počinili sve ono što im se istorijski pripisuje. Prema mišljenju njemačkih sudova (koji su istrebljenje Jevreja tretirali kao jasno utvrđenu istorijsku činjenicu), negirajući njihovu odgovornost Witzsch je porekao okrutnu sudbinu žrtava i povrijedio dostojanstvo preminulih te je osuđen na tri mjeseca zatvora. U svojoj pritužbi ESLJP-u Witzsch se žalio na povredu čl. 6., 7., 9., 10. i 14. EKLJP-a. Sud je zahtjev ocijenio nedopuštenim. Pozivajući se na cijeli niz prethodnih slučajeva u kojima je primijenjena klauzula iz čl. 17. EKLJP-a istaknuo je kako je njezina svrha onemogućiti pojedincima da zloupotrijebe prava smjerajući na promoviranje ideja protivnih tekstu i duhu Konvencije, a upravo je takvu zlopotrebu podnositelj učinio.

U slučaju Schimanek protiv Austrije Hans Jorg Schimanek osuđen je na petnaest godina zatvora zbog različitih aktivnosti usmjerenih na revitalizaciju nacističkih vrijednosti te je, inter alia, negirao sistematsko ubijanje Židova upotrebom plinskih komora. Podnio je pritužbu ESLJP-u pozivajući se na povredu čl. 6., 7., 9. i 10. EKLJP-a. Sud je pritužbu proglasio nedopuštenom, pozivajući se i na čl. 17. koji brani aktivnosti usmjerene na povredu konvencijskih prava i sloboda.

Garaudy protiv Francuske slučaj je koji predstavlja prijelomni trenutak upotrebe klauzule iz čl. 17. jer je Sud jasno demonstrirao pokazatelje nedopuštenosti pritužbe u kontekstu klauzule zlopotrebe prava. Roger Garaudy napisao je i objavio knjigu The Founding Myths of Israeli Politics povodom koje je pokrenuto nekoliko krivičnih postupaka zbog negiranja zločina protiv čovječnosti, objavljivanja rasno uvredljivih izjava te poticanja na rasnu ili vjersku mržnju ili nasilje. Osuđen je na uslovne te novčane kazne. U rješavanju pritužbe koju je podnositelj podnio ESLJP-u, pozivajući se na inter alia povredu slobode izražavanja, Sud je istaknuo da opravdanje pronacističke politike ne može biti zaštićeno članom 10. EKLJP-a te da postoji kategorija jasno utvrđenih povijesnih činjenica, što holokaust nedvojbeno jest, čija negacija ne uživa konvencijsku zaštitu, te proglasio pritužbu nedopuštenom.

Dakle, suprotno sudskoj praksi ESLJP, tužilac Tužilaštva BIH, uvažava ono što Radovan Kovačević tvrdi da mu je bila namjera, štiteći pravo Ratka Kovačevića na slobodu mišljenja i izražavanja, pri čemu u cijelosti propušta primjeniti i odredbe KZ BIH (koje ne tretiraju namjeru u kontekstu člana 145a), ali i sudsku praksu ESLJP, kada je riječ o slobodi izražavanja.

Mora se istači na kraju i da član 35. ZKP BIH uređuje prava i dužnosti tužioca. Tužilac, shodno članu 15. ZKP BIH ima pravo da postojanje ili nepostojanje nekih činjenica utvrđeju nevezano o posebnim formalnim dokaznim pravilima-za šta bi se moglo učiniti da se radi o slobodnoj tužilačkoj ocjeni. Ne postoji slobodna tužilačka ocjena, jer je tužilac vezan članom 17. ZKP BIH, prema kojem je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ZKP BIH ne propisuje drugačije-a u ovom slučaju, ne propisuje. Sloboda odlučivanja se odnosi na vrstu dokaza, a ne na to da se elementi krivičnog djela, propisani zakonom, igrnorišu, a uvode novi u konkretnom slučaju, namjera.

(autor tekst je pravni ekspert koji se zbog prirode posla nije mogao potpisati pod članak)