Obećanja su kao pun mjesec, ako se odmah ne ispune, svakim danom više blijede. Ova njemačka poslovica možda najbolje opisuje kojom brzinom će se smanjivati i prestati sijati vještačko blještavilo priče koju nam Trojka prodaje pod historisku integraciju ka EU. Polazeći od toga da ništa dobro nije postojalo prije njih, sarajevski trikolori nesvjesni zablude vlastitih misli, razletješe se po medijima i društvenim mrežama da nas ubijede “da je 21. mart historijski dan za BiH”. I povrh svega plasiraju nam blago rečeno licemjernu besjedu da smo eto zahvaljujući njihovim “mudrim politikama” dobili zeleno svjetlo iz Evropske unije.

A ni u tragovima ne žele reći kako izgleda ta trasa na koju treba da kročimo nakon zelenog svjetla. Svjesno prešućuju tešku istinu da zeleno svjetlo koje smo dobili nije nikakav putokaz niti lift koji će državu Bosnu i Hercegovini podići na viši nivo. Na nivo srednje razvijenih i uređenih članica EU. Umjesto istine, mudrolijaši iz Trojke ushićeno dižu ruke nadajući se da im poklonjena ulaznica za pregovore s EU može donijeti političku moć za koju su kao list na buri strahovali svake sekunde dok je trajala sjednica Evropskog vijeća.

Jer, niti im je bitno šta znači ono što nam je Evropska unija poklonila iz svojih interesa, niti smiju trezveno promišljati kakve posljedice će na državu Bosnu i Hercegovinu ostaviti njihovi ustupci da bi se na semaforu nepoznatog puta upalilo zeleno svjetlo. Nedvosmislena je fakta da su skoro sve što su imali kao ulog naroda i države koji bi trebali predstavljati uložili za to svjetlo samo iz uskopartijskih i ličnih interesa, a nikako zarad interesa naroda i države.

I nesumnjivo je da će ih to koštati. Koštalo je sve slične njima u državama koje su sada članice i naročito one koji su na EU putu dali sve, pa i identitet, bez da su još postali dio EU. Njihovi su lideri na tom evropskom putu ulagali previše, za premalo rezultata i puk je to vrlo brzo shvatio i kaznio ih. Stoga, besmisleno je slavlje trikolora iz Murphyijevog džepa, ma koliko potrajalo, u konačnici će donijeti otrježnjenje za njih same.

I to nije problem. Problem je što će država Bosna i Hercegovina zbog želje trojca Konaković, Nikšić i Forto da utvrde moć i vlast na kraju doći u situaciju da na mnogo teži način brani svoju opstojnost, nezavisnost i suverenitet nego što ju je branila prije onog zelenog svjetla.

Bosna i Hercegovina je zvanično dobila status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji 15. decembra 2022. godine. Gle čuda, postojala država i nešto se dešavalo i prije dolaska misionara pod zastavom Schmidta i Murphyija. Je li zbog kandidatskog statusa Bosna i Hercegovina uznapredovala, jesu li i za promil smanjene prijetnje po njen opstanak. Nisu, kao što ni nakon 21. marta 2024. godine te prijetnje neće nestati, nego će biti i opasnije i vidljivije.

Sjećam se koliko je Dragan Čović, lider HDZ-a, vilenio nakon dobijanja kandidatskog statusa. I tada se, kao i danas govorilo kako je to historijski dan, a historija kaže da svaki dan koji se u momentu zbivanja naziva historijskim nije ništa drugo do li prekriženi broj u kalendaru. Valjda historija nakon protoka vremena definiše šta je bilo historijski dobro ili loše, a ne Trojka ili Dragan Čović. Ali, nisu oni krivi što teško stečene diplome definišu količinu njihovog neznanja.

Turska bi bila dobar primjer koji može smiriti ushićenost Trojke, ali ima jedan još bolji, čak dijelovima Trojke i bliži uzorak.

Sjeverna Makedonija, ranije Republika Makedonija zvanično je promijenila ime 12. februara 2019. godine. Učinila je to pod vlašču Zorana Zaeva kako bi deblokirala euroatlantske integracija jer joj je Grčka stajala na putu. Kandidatski status dobila je 2005. godine, a pravo na pregovore 19. jula 2022, tri godine nakon promjene imena. Sjeverna Makedonija i pored svega učinjenog nije članica EU.

I što je još gore, Sjeverna Makedonija je i danas, kao i svih godina unazad pod istom količinom prijetnje koja kao i u slučaju Bosne i Hercegovine dolazi kroz hibridne i cyber napade, kroz kriminal i obavještajno podzemlje… Ni ulazak u NATO nije umanjio te prijetnje. Zoran Zaev je s vlasti otišao otprilike mjesec dana nakon otvaranja pregovora sa EU.

Indikativno i zabrinjavajuće bi po Nikšića moglo biti ono što je sam napisao tada Zaevu. “Zoran Zaev, moj drug, u potpunosti je preuzeo odgovornost za poraz svoje stranke na lokalnim izborima, pa podnio ostavku na mjesto predsjednika SDSM-a i na mjesto premijera Sjeverne Makedonije. Sve vrijeme je pokazivao da mu je interes građana Sjeverne Makedonije na prvom mjestu. Zoran Zaev i SDSM su direktne žrtve katastrofalne i licemjerne politike Evropske unije u toj zemlji, ali i cijeloj regiji”. Dakle, Nikšiću je tada bilo jasno da je Zaev platio cijenu evopskog puta.

Iako ne bih da mu kvarim evropsko ushićenje, Nikšiću, ali i njegovim političkim ortacima moram napomenuti da je Zaev Sjevernu Makedoniju uveo u NATO, a opet platio ceh pregovora s EU. Zaev je za razliku od Trojke to uradio zarad interesa države, a opet mu narod dao crveni karton od kojeg se nikada nije oporavio. Lokalni izbori u BiH su za otprilike šest mjeseci, neka trikolori porazmisle trebaju li i imaju li šta slaviti.

Ono što Trojka očito nije u mogućnosti shvatiti morali bi shvatiti svi drugi politički subjekti s adresom na prostoru koji je oslobodila ili odbranila Armija RBiH. Republika Hrvatska je nakon 21. marta 2024. godine postala mnogo ozbiljnija prijetnja nego je to bila ranije. Politički je slijep ko god ne vidi da su Plenković, Grlić Radman, Zovko slavili zeleno svjetlo za pregovore BiH i EU u podjednakoj mjeri u kojoj su to činili trojkaši kao političke marionete (lutke na konopcima predstave o uspješnosti države kojoj i danas prijeti nestanak).

“Uspjeli smo” uzviknu Plenković, pa nas napomenu zašto je toliko ushićen: “Nastavit ćemo pomagati BiH i štititi interese Hrvata kao konstitutivnog naroda”. Zanimljivo, dok se čekao bijeli dim nad Evropskim vijećem potekla je informacija o spremnom Izbornom zakonu koji u formi i suštini predstavlja ostvarenje ovog Plenkovićevog “štititi interese Hrvata u BiH”. Čitaj – zaštita interesa HDZ-a i RH. Dakle, prije nego su opijeni samoljubljem Trojkaši uspjeli da se vrate u Sarajevo stigla je prva faktura.

Stići će još neke, ekonomske, političke, energetske. Zagreb se nikad nije odrekao osnovne ideje da budemo njegova gubernija, samo je sofisticirao način na koji to ostvaruje. A dok Zagreb slavi priliku da nas lakše utopi u banovinu, moramo podsjetiti na najavu svesrpskog sabora koja dolazi iz Beograda. Taj sabor će razmatrati položaj srpskog naroda i definisati neke korake.

A dio koraka već je definisao Milorad Dodik. April je za koji dan a on u aprilu očekuje da na talasima lažne evropske magije dobije ono što je zahtijevao, a i što mu je obećano. A to je progon stranih sudija, no siguran sam i ustupak na polju državne imovine koja mu je neophodna kao posljednja atribucija državnosti entiteta Rs.

I dok legionari kompromisa pod Schmidtovom i Murphyijevom zastavom poplaćaju fakture za zeleno svjetlo na neizvjesnom putu, jedini prostor koji će moći uvesti u EU je Konjic kao forma onog slova “i” između prostora poznatog kao Bosna, odnosno Hercegovina.

Za to vrijeme iz političke grobnice lidera na evropskom putu Zoran Zaev će se smijati Nikšiću i ortacima i čuditi kako na njegovom primjeru nisu shvatili da nijedan kompromis s interesima države nije vrijedan evropskog puta. Jer, evropski put definišu birokrate i kadrovi koji su u suštini identični projektu Trojke. Sve može kada odgovara uskogrudnim interesima grupacije koja vodi procese i ništa ne može kada im nije u interesu.

Zato ću tekst završiti još jednom njemačkom poslovicom koja kaže: “Bolje je prijateljsko odbijanje nego nevoljno obećanje”. Samo još da Trojka i svi mi u Bosni i Hercegovini shvatimo da u Evropskoj uniji nema ništa prijateljsko. Sve je interes, pa i to da se disfunkcionalnoj BiH daju pregovori u naletu panike od sibirskog medvjeda čiji bijes stvara sve veću paranoju u Briselu!

(NAP)