Da li je NON PAPER koji je slovenski premijer Janez Janša poslao predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu vjerodostojan ili ne, još uvijek nije poznato. Sam Janša negira da je propagirao promjenu granica na Balkanu, ali ne kaže izričito da NON PAPER ne postoji.

Janša diplomatski odgovara da podržava napredak Sjeverne Makedonije prema Europskoj uniji unutar postojećih granica i dodaje da za to ne postoji službeni ili neslužbeni prijedlog. Oprečne informacije dolaze i iz samog Europskog vijeća. Nakon što su na početku nekim medijima potvrdili da je takav dokument poslan Michelu, kasnije su se predomislili i rekli da NON PAPER ne postoji.

No, reakcije mnogih slovenskih europarlamentarki poput Tanje Fajon i dokazuju da tamo gdje ima dima ima i vatre. Jednostavno je nemoguće zamisliti da je cijela priča izmišljena bez ikakve potvrde. Očito je da je Janša prošle godine poslao dokument Michelle, a potom su njih dvojica zaključili da će poruke u iz tog dokumenta izazvati tektonske poremećaje na Balkanu.

Naime, prijedlozi za “miroljubivo” rješenje raspada Jugoslavije, koje bi se trebalo donijeti teritorijalnim podjelama po etničkim linijama u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, anahroni su i problematični koncept po nekoliko osnova. S obzirom na to da niko nije javno vidio poznati NON PAPER, navodi se i Janšin prijedlog za povratak Gruevskog u Makedoniju, što ukazuje na neraskidivu vezu slovenske i makedonske desnice, ili u ovom slučaju na sinergiju dvojice osuđenih kriminalaca koji brane svoj stav širenjem nacionalizma i šovinizma. No, ostavimo Gruevskog i pogledajmo što je sporno u prijedlogu za podjelu teritorija na Balkanu kako bi se riješili postojeći etnički ili vjerski sukobi.

Ideja ponekad može zvučati primamljivo relativno razumnim ljudima, ali svejedno je prijedlog koji ni na koji način ne bi donio mir, već samo beskrajni rat. Kakva je etnička podjela teritorija koji su tako etnički izmiješani, kako bi se stanovništvo uvjerilo u neku etničku razmjenu u jeku mira u 21. stoljeću na europskom kontinentu.

Zašto bi iko prihvatio napustiti svoj dom tamo gdje su odrasli, ulagali i proveli najintimnije i najemotivnije trenutke u životu samo u neku maglovitu višu svrhu. Jasno je da bi se takav pokušaj pretvorio u još jedan krvavi rat koji bi završio na isti način kao i svi građanski ratovi, za zelenim stolom, s teškim kompromisima i ljudskim gubicima koji se više nikada neće nadoknaditi.

Druga dimenzija takvog Janšinog prijedloga jest da je u suprotnosti sa cjelokupnom strategijom međunarodne zajednice za upravljanje krizama u bivšoj Jugoslaviji. Prijedlog za rješavanje pitanja Kosova razmjenom teritorija, koji je također došao iz desničarske konstelacije Trump, Thaci, Vučić, odbijen je u regiji i od strane Europske unije.

SAD i EU su jasne kada je riječ o Bosni i Hercegovini, budućnost zemlje prati se Daytonskim sporazumom i to se ne bi trebalo mijenjati. Crna Gora i Makedonija ponovno su postale članice NATO-a, pa je Janšin prijedlog zapravo pokušaj rasformiranja dviju članica NATO-a i stvaranja neviđene krize na južnom krilu saveza.

Za ovaj je segment očito zanimljiv odnos između Janše, Gruevskog i Orbana, što očito nastavlja Hristijan Mickoski, koji neprestano izrađuje planove koji uzrokuju nestabilnost u NATO-u, a mi znamo ko ima koristi od takve politike. Kad vidimo sve argumente, puno je jasnije zašto je magloviti NON PAPER sada skriven od evropske diplomacije, jer je to sramota za državu članicu Europske unije i NATO-a poput Slovenije.

Janšin prijedlog samo je još jedan dokaz razornog djelovanja političke desnice na Balkanu. Počevši od Slobodana Miloševića koji jednostavno nije bio ljevičar, pa sve do pobjeda svih desničarskih stranaka u bivšim jugoslavenskim državama koje su zapravo postavile pozornicu za krvave ratove od kojih se ni danas ne možemo oporaviti.

Desnica ima problem s uvriježenim mentalnim predrasudama prema onima koji se razlikuju od svog etničko-religioznog svjetonazora, pa desnica uvijek želi hirurške rezove i podjele, a ne želi ni pokušati formirati države na građanskoj osnovi kao što su Sjedinjene Države koje su trenutno najuspješnija zemlja na svijetu.

U Sjevernoj Makedoniji je bio sličan primjer, pa je nakon pobjede VMRO – DPMNE 1998. godine izašao čuveni prijedlog akademika Ristovskog da se Makedonija podijeli. Netrpeljivost prava prema drugima, nacionalizam, zablude i mitovi o svom narodu u principu uvijek uzrokuju sukobe. Povijest je tome nepogrešiv dokaz i čini se da je svaka zemlja u kojoj je agresivna desnica na vlasti uvijek na rubu nekog unutarnjeg ili vanjskog sukoba.

Prethodni članakKolumna Senada Avdića o Bakirovim reformama: Politika po uzoru na Aliju, zdravstvo po modelu Sebije, a školstvo po “urneku” sestre Lejle…
Naredni članakSIPA dostavila Izvještaj Tužilaštvu BiH: Zašto je tužilac Pašić dozvolio inspektoru Ristiću da mobitele koji nisu vještačeni vrati osumnjičenom za krijumčarenje 50 kg kokaina