Bila je to 88. godina prošloga vijeka kada sam, sa crvenom maramom oko vrata i plavom kapicom na glavi, sa drugovima iz prvog razreda polagao pionirsku zakletvu. “Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ, da ću marljivo učiti i raditi i biti dobar drug. Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu…”, izgovarao sam sa sedmogodišnjacima riječi koje tada baš i nisam razumio, a koje iz ove perspektive, budimo objektivni, zvuče smiješno.
Ne znam sada da li sam bio posljednja ili pretposljednja generacija Titovih pionira u “samoupravnoj socijalističkoj državi” (ma šta to značilo) koja se nedugo poslije toga raspala dok se “kapitalistička Evropa” širila i ujedinjavala u jedinstveno tržište jeftine radne snage iz zemalja istočnoga bloka.
Bruxelles je u međuvremenu postao mjesto odlučivanja. I mjesto gdje su proteklog vikenda bosanskohercegovački političari, stojeći mirno pred Charlesom Michelom, u poznim godinama dali “časnu pionirsku riječ” da će “marljivo učiti i raditi” i u predizbornoj kampanji biti “dobri drugovi”. I da će voljeti i poštovati “našu domovinu”.
Tekst svečane zakletve, nedugo nakon samog čina njenog polaganja, objavit će predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel, slaveći to kao svoj veliki diplomatski uspjeh. Uglavnom, lideri političkih partija, izuzev izočnog Dragana Čovića (koji je imao probleme sa varenjem određenih tema, zbog čega ga je u ključnom trenutku zabolio stomak), odsutnih Mirka Šarovića i Fahrudina Radončića, i prisutnih Branislava Borenovića i Nenada Nešića (specijaliziranih za priču o ničemu), usaglasili su se da će “biti dobri drugovi” i da će “marljivo učiti i raditi”.
”Ništa nije potpisano”, tvitao je Milorad Dodik dok je salom u Bruxellesu još uvijek odzvanjalo njegovo “istorijsko da” reformama u Bosni i Hercegovini. I Nenad Stevandić je smogao snage da se, kao lider opterećen sumnjivim događajima iz prošlosti, okrene ka budućnosti i izgradnji. Lideri stranaka iz Sarajeva su, neočekivano, bili jedinstveni, dok je lider HDZ-a BiH, rekosmo, bio “na poštedi”.
Ako pažljivo pročitate nepotpisani Sporazum i ako, pritom, živite u zabludi da će on biti ispoštovan, dijelit ćete sreću i zadovoljstvo sa najvišim zvaničnicima Evropske unije koji su u svom notesu upisali još jednu recku na listi “uspješnih diplomatskih misija”. Ali svi znamo da je taj sporazum jedna obična (šarena) laž, koja, baš kao i “pionirska zakletva”, služi da usreći one naivne koji vjeruju u “dobro drugarstvo”, “marljivo učenje” i još neke floskule preuzete iz socijalizma kako bi “uljepšale” kapitalizam.
Od briselskog “razumijevanja” nije prošlo ni 12 sati, a oni koji su se sporazumjeli već su imali nesporazume o razumijevanju Sporazuma. I nije uopće bitno kako taj dokument shvata Željko Komšić i kako ga razumije Milorad Dodik, ili kako ga, uz pomoć Wikipedije, tumači Elmedin Konaković. Bitno je da to što je dogovoreno nikada neće biti implementirano dok je u državi Bosni i Hercegovini ovakvo “ustavno” stanje. I još je bitnije da i sama Evropska unija nikad neće ispoštovati ono što su nam obećali čak i ako se bh. lideri usaglase.
Eno Sjeverne Makedonije za primjer. Ljudi su promijenili identitet države vjerujući da će to što u imenu imaju Sjeverna prikriti njihovu “južnjačku krv” i da će biti nova članica EU. Ali “južnjaci” su uvijek južnjaci, naročito ako u svojoj strukturi stanovništva imaju opasnost, u stručnim časopisima zapada, nazvanu, citiram, naravno, “muslimanski demografski oportunizam”.
Eno primjera i u Ukrajini. Iako su, kako nerijetko kažu zapadnjački novinari, opet citiram, “Ukrajinci slični Evropljanima, voze iste automobile i nisu kao one izbjeglice sa Bliskog istoka”, ova država neće dobiti povlašten status za ulazak u Evropsku uniju. Jer to što Ukrajina krvari, ne tiče se bogatih Evropljana koji razmišljaju o uvođenju sankcija na plin i drugu robu široke potrošnje iz Rusije, ali ne razmišljaju o sankcioniranju, recimo, uvoza ruskih dijamanata.
I u (ne)sporazumu bh. lidera pominje se Ukrajina, ali za potrebe “diplomatskog uspjeha” Charlesa Michela, svedena je na fusnotu o kojoj se tek trebaju zauzeti “čvršći stavovi” o ruskoj agresiji.
”Ništa nije potpisano”, izgovorit će dan nakon svog tweeta Milorad Dodik, objašnjavajući građanima Republike Srpske da je on, samo zbog Charlesa Michela, rekao da “prihvata” Sporazum koji nikoga ne obavezuje na bilo šta. Lider SNSD-a govori istinu. Niti je u Bruxellesu šta potpisano, niti će nakon Bruxellesa išta biti drugačije. Časna pionirska ni u socijalističkoj Jugoslaviji nije značila ništa, pa neće, sigurno, ni u kapitalističkoj Bosni i Hercegovini, razapetoj između Zagreba i Beograda.
Nakon što je u Bruxellesu pohvaljen kao “konstruktivan lider”, Milorad Dodik je, preko Turske, otputovao u Rusiju. Tamo bi se trebao sresti sa Vladimirom Vladimirovičem Putinom. Evropski orijentirani posjet, zar ne?
