Svi paradoksi Dejtonskog mirovnog sporazuma i postdejtonskog političkog uređenja Bosne i Hercegovine nadvili su se danas nad Sarajevom. Istovremeno bivajući zlosutnim i otrežnjujućim oblakom iza kojeg se krije svjetlost teške istine.

Toliko se toga ispreplelo i doprlo do stepenica Nacionalne i univerzitetske biblioteke (NUB) BiH da bi barem nekoliko tomova knjiga trebalo da se sve do u tanane faktore raščlani i pojasni. Jer, ispred institucije koja je krvotok naše obrazovanosti, znanja i kulture pojavio se čovjek kojeg su posljednjih dana mnogi prizivali kao spasioca za NUB BiH.

Christian Schmidt, personalno i bezlično je ispred NUB-a BiH pokušao da sapere grijehe i blato koje međunarodna zajednica kači nad sudbinom Bosne i Hercegovine, ne bi li je ugušila u njenoj suštini i sačuvala u formi na staklenim nogama.

Sudim li po reakciji javnosti, i uspio je. Nažalost!

A uspio je jer naša misao, politika, obrazovanje i kultura pamte kratko i jednokratno. Vratimo li se svega dvije godine unazad pred očima će nam oživjeti događaj u kojem isti taj Schmidt za nekom govornicom saopćava da je promijenio Izborni zakon BiH. Šest mjeseci poslije toga Schmidt nam je opet odnekud saopćio da je suspendovao Ustav. Tok i posljedice svega znamo.

Patriote Bosne i Hercegovine ili oni koji se tako predstavljaju, jer sada je sve pod sumnjom, Schmidtovim intervencijama ostali su bez biračke volje, a država po vertikali dobila vlast koju je Schmidt izabrao. A kakva je to vlast najbolje opisuje današnje obraćanje samog Schmidta koji manevriše i nameće odluke kako da nam ne propadne NUB BiH!

A sarajevska oronula misao kliče mu jer, eto, spasio nam je NUB BiH kao jednu od ključnih institucija kulture. A Schmidt, kao već prepredeni manipulator, da bi dodatno ošamutio Bošnjake poručuje kako očekuje da oni koji za tri decenije nisu riješili pitanje institucija identiteta, kulture i obrazovanja da to riješe za dva mjeseca.

I onda dolazimo do ključnog pitanja – koliko je Milorad Dodik upravu kada ustvrdi da BiH ne funkcioniše, da je to vještačka tvorevina i slično?

Usudit ću se reći da je Dodik sve više upravu, a mi u koži patriotizma sve više u zabludi, misleći da se ne može ostati bez međunarodno priznate države.

Kada država ne funkcioniše, kada joj institucije ruiniraju pod pritiskom interesa, korupcije i koječega još, država se urušava kroz mehanizam koji bi je morao štititi i činiti državom.

Država ruinira i onda kada se priziva vazal, vezir, knez ili slična ojebina modernističkog naziva koja u toj državi nameće ili provodi samovolju u nadinstitucionalnom obliku. A to je upravo ono što Schmidt radi, a mi mu u ovoj državi kličemo ili zviždimo, sve ovisno kome je koji procenat više dao ili uzeo.

Došli smo do prelomnice u kojoj ili neće biti Dejtona i dejtonskih vezira, ili neće biti Bosne i Hercegovine!

Paradoksa li, mi smo evropska država s najviše vlada i parlamenata u svom unutrašnjem uređenju, a toliko smo nesposobni i prepušteni kolotečini da nam nametnuti vazal međunarodne zajednice mora osigurati plaće kulturnim, obrazovnim ili nekim drugim radnicima.

Nije li onda jednostavnije, ako se već bojimo ugasiti Schmidta i OHR, da pogasimo sve te vlade, parlamente, zavode, čuda svakojaka i kažemo hajde da nam Schmidt ili neka slična pojava bude vladar narednih 30 godina, možda bude dovoljno da shvatimo da je bolje da sami vladamo državom!

Jer, očito je da mi ne želimo, ne znamo ili nećemo da vladamo državom koju smo krvavo odbranili! Da, morali bismo poginjati glave kada nam se ne sviđa ono što Schmidt nametne, kao što smo poginjali ili pokušavali podići glavu u oktobru 2022. ili aprila 2023. godine.

Danas to sve izgleda besmisleno i bespotrebno, jer buniti se kada knez međunarodne zajednice nameće ono što nam se ne sviđa i klicati kada to radi a nama paše je hod između ponora porobljenih i nestanka slobodnih.

A mi smo upravo to. Dovoljno hrabri da mislimo kako smo slobodni, a previše porobljeni da bismo bili smjeli ustati.

Zato na stepenicama NUB BiH stoji Christian Schmidt ogrnut spasilačkim odijelom nečeg što u sebi ima premise državničkog, a to je samo po sebi učmaloj sarajevskoj intelektici postalo dovoljno da se proslavi.

Pritom forsirajući formu umjesto suštine. Jer, šta će nam biblioteka i knjige ako u njima niti tražimo niti nalazimo formulu za promjenu namijenjene sudbine. Ili spas domovine!

(NAP)