Ako ćemo pošteno, jedina prava stvar koja se Srbiji dogodila na Vidovdan 28.06 bilo je izručenje Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Socijalističke partije Srbije i bivšeg predsjednika Srbije i Jugoslavije, Tribunalu u Hagu 2001. godine. Dvadeset četiri godine kasnije njegov nasljednik po tlu i ideologiji Aleksandar Vučić, okriviće studente u blokadi da su izručili Miloševića u Hag na Vidovdan.
“Mi smo imali užasne dane, poput namjerne isporuke predsjednika Miloševića Haškom tribunalu na Vidovdan. To jedna od najvećih sramota koju su blokaderi učinili protiv države Srbije“, rekao je Vučić na jednoj srpskoj televiziji.
Na upadicu voditeljke da misli na DOS Vučić je ponovio “da, blokaderi“, poistovjećujući samoorganizovanu grupu ‘Studenti u blokadi’, sa nekadašnjom koalicijom na vlasti Zorana Đinđića i Vojislava Koštunice iz 2001. godine. Poznato je, međutim, da malo kog Srbina, pa tako i Vučića istina ne obavezuje niti opterećuje te da u vrijeme događaja – 28.06.2001. većina današnjih studenata, koji učestvuju u blokadama, nije bila ni rođena.
Bila je, pak, to pokrivalica za izrežiranu predstavu koja je viđena ovog 28.juna u Beogradu.
Udario ‘četnik na četnika’, dobar je opis kao i konstatacija da je jedini spas za Srbiju nova, čista, neukaljana, generacija koja nije podegla indoktrinaciji. No, do tada, dosta vode će poteći.
Šta smo imali prilike da vidimo u subotu uveče u Beogradu?
Loše izrežirani pozorišni komad, providnog scenarija-lakrdiju. Ništa novo, kazaće svi oni koji Srbiju poznaju do srži.
Još jedan protest. I antiprotest. Da li je Srbija, što je sasvim legitimno pitanje, zrelo društvo za promjene, a kamoli za nešto drugo?
Nije. Srbija je kontinuitet, ravna ploča. U subotu na ‘sveti’ dan svih Srba – Vidovdan – odigrala se vrsna predstava, u režiji predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, istaknutog poznavaoca svake grane nauke, umjetnosti i šta god i čega se poželjeti može.
Znate kad kažete nestvarno, e, pa to, to nestvarno koje se pretače u stvarno, što se ni izmaštati ne može, to sve Vučić udesi. On je taj koji uspije da sve obesmisli, izvrgne ruglu, potčini. I ima svoje takmace u svakom taboru. Tako smo za govornicom protesta, i to u ime studenata blokadera, onih kojih se već sedam mjeseci zbog pogibije 16 ljudi opiru ovoj vlasti, imali priliku da čujemo govor čovjeka (čitaj:službe) istog onog kojeg takozvani opozicioni mediji u Srbiji uzdižu na pijedestal ‘lidera protesta’.
Pofesor Filološkog fakulteta u Beogradu – Milo Lompar sigurno, a uvjeren je i Vučić koji ga je birao u ime službe, neće Srbiji ‘nož u leđa zabosti’.
Jer isti taj Milo Lompar je prije neku noć u prostorijama Srpske književne zadruge, u probranom društvu Kovića (Miloš Ković, kojem je bilo svojevremeno zabranjen ulazak u BiH, a koji je branio zločine srpskih snaga u BiH kao svjedok na haškom suđenju kasnije osuđenom za ratne zločine bivšem komandantu Vojske Republike Srpske (VRS) Ratku Mladiću), Bećkovića i sličnih, za razliku od ‘književne večeri” organizovane u subotu na Vidovdan u tzv. ćacilendu (gdje mu je bilo mjesto), učestvovao u promociji knjige pjesama ratnog zločinca Radovana Karadžića “Crna Bajka”.
Dan prije protesta u Beogradu, isti Lompar će pokušati da ubjeđuje kako su studentski pokret i bunt “autentičan, pravdoljubiv i miroljubivi te da on i nema nikakve dileme da će takav biti i ubuduće”. A lično bih, kazao je, volio da za “sutrašnji Vidovdan stavi tačku na režim”.
Vučić je, pak, svirao, kraj.
Ujedno ovo je poruka i za region.
U danu kada je održan protest protiv aktuelne vlasti u Beogradu, kao i antiprotest ‘Srbin na Srbina”, kako je sam najavio i predvidio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, iz regiona nam se javljaju ‘jači i veći oslobodioci Srbije’, ko vele u njihovim državama sve teče po loju, pa riješili da ‘oslobode’ Beograd.
Zamislite tim bez kapitena, folklorni ansambl bez koreografa, pozorišnu trupu bez reditelja. Eto, Crnogoraca, da zaigraju predstavu u Narodnom pozoriŝtu u kojem je za predsjednika Upravnog odbora postavljen osnivač i komandant paravojne jedinice “Beli orlovi” Dragoslav Bokan. Uprkos i u inat tome što je njihov reditelj izvučen iz hotelske sobe i više sati ispitivan zbog javno napisane riječi. Pozoriŝna trupa se zapravo ponizila, iako im je prvi čovjek ‘istresan do gaća’ višesatnim ispitivanjem od strane Bezbjednosno informativne agencije, stvarnog vlasnika države Srbije. Dok nije ispraćem do granice i protjeran.
Drugi slučaj – trećina Predsjedništva BiH (Denis Bećirović) i njegov stranački kolega Nermin Nikšić, koji se uzgred ni o čemu ne pitaju već rade po diktatu sa strane, o jadu su se smeli zbog smrti povratnice starice Srpkinje (kojoj je možda i bližnji presudio ili je podegla povredama uslijed pada, što će istraga pokazati).
Onomad, međutim, kada je bosanski Srbin Milorad Dodik pljuvao mrtve kosti ubijenih Bošnjaka u Srebrenici koje su ubili njegovi Srbi, i to usred Nikšićevog rodnog grada Konjica od lidera SDP BiH ni aber. Prećutao je to Nikšić.
Ne očekujte od Srbije ono što nije ni za očekivati od takve države, niti je realno, bar ne u dogledno vrijeme. Ne stvarajte Srbiji alibi, idući joj niz dlaku, da vas degradira i unižava pravdajući se bespotrebno.. Srbija će, na kraju krajeva, svaku vašu poniznost i slabost zloupotrijebiti i poentirati u svoju korist. Ako vam je do principa i obraza držite se i branite samo svoje uvijek i vazda.
Policija se, ako ćemo se zezati, raspitivala u subotu uveče u Beogradu kod građana kako da pređe na stranu naroda. Čak je i EU, zezejmo se malo, obećala otvaranje novog poglavlja za svaku otvorenu glavu pendrekom. Na kraju krajeva, i bez šale, zapitajmo se – da li je država, gdje vlast tuče svoje građane pendrecima, hapsi zbog izgovorene riječi, poziva na sud novinare zbog napisanog teksta, gađa jajima, flašicama vode, pomorandžama (a sijevalo je u subotu uveče)… a u najgorem slučaju da im sruĉi betonsku nadstrešnicu na glavu, gdje su uredničke odluke plod političkih simpatija, ličnih animoziteta i agendi koje nemaju nikakve veze sa pluralizmom i slobodom izražavanja a u ‘slobodnim’ redakcijama’ postoje liste zabrana imena osoba i medija koji se ne smiju zvati, citirati ili pominjati, vrijedna razmatranja, kompromisa, saradnje? Pričamo o društvu, gdje je je radikalska ideologija odavno preuzela sve. I u tome istrajava.
Ako se pitate kada će se srpsko društvo suprostaviti fašizaciji države? Never ever! Vjerovatno.
