Matthew Palmer kao romanopisac: Kako izgledaju pregovori u rezidenciji američkog ambasadora?

Našoj javnosti je malo poznato da je Matthew Palmer romanopisac. Bivši specijalni izaslanik State Departmenta za Zapadni Balkan, a zatim i za izbornu reformu u BiH, autor je niza romana čiji su junaci američke diplomate.

U jednom od njih, Sarajevskom vuku, objavljenom 2016, radnja se zbiva u našoj zemlji, a glavni junak je, čini se, piščev alter-ego. Naime, obojica su boravili ovdje za vrijeme rata. Obojica su, dvadesetak godina kasnije, radili u Američkoj ambasadi u Sarajevu. Obojica su učestvovali u važnim pregovorima, čiji je cilj bio očuvanje (dejtonskog) mira. (Doduše, Palmer tek nakon što je objavio roman.)

Navedena podudaranja, naravno, nisu dovoljna da izjednačimo pisca i glavnog junaka. Nadalje, Sarajevski vukje književna fikcija, junaci i radnja su izmišljeni. To ne znači da nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Dovoljno je, čini se, reći nešto više o zapletu romana i čitalac, koji je iole upućen u naše političke prilike, razumjet će o čemu govorim.

Dvije decenije nakon rata, Bosna je u velikoj političkoj krizi. Procjene američke vlade, odnosno njene obavještajne agencije su da će doći do rata u roku od šest do 12 mjeseci, ako se nešto ne poduzme. Glavni izvor krize jeste predsjednik Republike Srpske, koji se u romanu ne zove Milorad Dodik.

On je suvereni vladar manjeg bh. entiteta, a došao je na vlast, zahvaljujući podršci Washingtona. Nekada je bio zagovornik ulaska Bosne i Hercegovine u NATO, bio je čak spreman da jača državni nivo vlasti, nauštrb entiteta; desetak mjeseci nakon dolaska na vlast bio je savršen partner, ali se, u jednom trenutku sve promijenilo.

Republika Srpska je, veli Palmer, obustavila uplatu poreza u jedinstveni račun, njeni zvaničnici su se povukli iz državnih institucija; ulicama su počele patrolirati paravojne formacije (Žute Ose, Škorpioni). Entitetska policija je uspostavila punktove na međuentitetskoj liniji. Oružane snage su se raspale. Na tenkovima koje su zgrabili srpski vojnic već su iscrtane trobojke. Sve je spremno za rat.

„Putin gleda na Republiku Srpsku kao na klin, kojim može razdvojiti Balkan od Zapada, a također i opravdati otimanje ukrajinskih teritorija, te na koncu kazniti Evropljane i Amerikance za politiku sankcija koju provode“, primjećuje jedna od junakinja romana, agentica CIA-e (s kojom je, uzgred, glavni junak u ljubavnoj vezi).

Kako bi spriječili eskalaciju, Evropska unija i SAD otpočinju s pregovorima, čiji je cilj doći do novog ustava koji će omogućiti ravnotežu i očuvanje mira. Na čelu pregovaračkog tima se nalazi jedna Dankinja, komesarka Evropske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku. Njen prvi pomagač je glavni junak romana, kojeg ona angažuje kao izuzetnog poznavaoca lokalnih prilika.

Predsjednik Republike Srpske nije zainteresiran za mirovne pregovore. On smatra da je Bosna nemoguća i otvoreno to kaže evropskoj komesarki, koja mu dolazi u posjetu u Banja Luku da ga ubjeđuje da prihvati njen plan. „Ako želimo da živimo sami, ko ste vi da nam kažete da ne možemo“, reći će joj on, drsko, u svom stilu.

Dodaje i da se trebaju naučiti lekcije iz raspada Jugoslavije. Najstabilnija i najuspješnija mjesta u bivšoj Jugoslaviji su, kaže, ona koja su bila najdjelotvornija u uklanjanju manjinskih naroda – Slovenija i Hrvatska. „Što vi na Zapadu prije shvatite tu temeljnu realnost, lakše će biti razgovarati o pravim rješenjima.“

Evropska komesarka i američki diplomata ipak ne pristaju na njegovu logiku. Evropljanka veli da je san o Velikoj Srbiji diskreditiran 90-ih. „Nismo li vidjeli užasne posljedice te ambicije“, veli mu ona. Također, podsjeća ga da je nekada bio zagovornik ulaska Bosne u Evropsku uniju i NATO.

„Vremena su se promijenila“, kaže predsjednik RS-a.

Ne samo da ne vidi Bosnu kao članicu Evropske unije, već je, kaže, ne vidi kao državu.

„Čak i po cijenu rata?“, pita ga komesarka.

„Da. Čak i to“, kaže on.

Američki diplomata, naš glavni junak, zahvaljujući svojoj prijateljici iz CIA-e, u jednom trenutku saznaje da je predsjednik Republike Srpske zapravo ucijenjen. Ka otcjepljenju ga gura jedna međunarodna kriminalna mreža, koja ga pomaže finansijski, ali ima i kompromitirajući materijal o njemu, tačnije snimke koji dokazuju da je učestvovao u ratnim zločinima.

U jednom trenutku, čitalac saznaje da su i američke vlasti imale te kompromitirajuće snimke, čak i prije nego što su pomogle predsjedniku RS-a da dođe na vlast, te su ih koristile da bi ga kontrolisale, sve dok ih nije otuđio jedan saradnika CIA-e, kasnije vođa spomenute međunarodne kriminalne mreže.

U konačnici, naš glavni junak uspijeva doći do snimka koji, bez konsultacija sa Washingtonom, ustupa Haškom tribunalu, otvarajući prostor za politički pad lidera RS-a, a samim time i za dolazak novih vlasti u RS, koje prihvataju mirovni plan. (Sve je praćeno gustom mrežom intriga, kao u holivudskom krimiću.)

Po mnogo čemu, romaneskni predsjednik RS-a podsjeća na Dodika. Razumljivo, zbivanja u romanu su jedno, a stvarnost je drugo. Dodik je, recimo, još uvijek na vlasti, sedam godina nakon objavljivanja romana. Ako bismo pratili Palmerovu logiku, to bi značilo da američka vlada nema materijal kojim bi ga kompromitirala, ili ima i njime kontroliše njegovo ponašanje, držeći ga u njoj prihvatljivim granicama (što znači kakav-takav mir).

U romanu, najveća hrvatska stranka isprva prihvata mirovni plan, ali njen predsjednik se kasnije koleba, kada se pobuni desno krilo stranke. Sve se riješi, tako što evropska komesarka zaposli vođu tog desnog krila u sjedištu Evropske komisije u Briselu, kao senior advisora za Western Balkans Neighborhood Programme, gdje će zarađivati 14.000 eura mjesečno.

U Palmerovom romanu svi su lokalni lideri korumpirani. Nisu ništa bolji ni međunarodni pregovarači, s time da se pribjegavanje korupciji u njihovom slučaju prikazuje kao moralno opravdano, jer su uvjereni da sprečavaju rat i novi genocid.

Naročito je glavni junak Sarajevskog vuka, zaposlenik Američke ambasade, vođen željom da spriječi novi genocid. Ne samo zbog svog armensko-kambodžanskog porijekla, već i zato što je jedan njegov prijatelj, Bošnjak, ubijen u Srebrenici, u julu 1995. godine, gdje ga je upravo on, kao svog zaposlenika, poslao. Zato se osjeća krivim, što ga je poslao, što ga nije uspio spasiti, te vjeruje da će se iskupiti, ako doprinese sprečavanju novog nasilja i spasi živote onih kojih bi stradali.

Ne trebamo biti previše cinični da bismo primijetili sličnost stranih diplomata i domaćih političara, koji su također, po pravilu, uvjereni da je korupcija samo sredstvo za konsolidaciju strukture vlasti sa njima na čelu, kao garanta zaštite naroda kojem pripadaju, čija su prava, pa i sam opstanak ugroženi. Ma koliko korumpirana bila, svaka vlast će se uvjeriti da je to beznačajno u poređenju s plemenitim ciljem za koji se bori.s

U jednom trenutku, glavni junak romana objašnjava evropskoj komesarki kako će pridobiti bošnjačku stranu za mirovni plan. Ključni čovjek u Federaciji, veli on, nije lider najveće, već one druge po veličini bošnjačke stranke, koja je u vladajućoj koaliciji.

Bošnjački faktor je podijeljen i nijedna stranka ne može sama vladati, pa uvijek ovisi o još jednoj, manjoj. Zato evropska komesarka i piščev alter-ego pozivaju na pregovore, u rezidenciju Američkog ambasadora, lidera druge po snazi bošnjačke stranke (koji se, sudeći po opisu i imenu koje nosi u romanu, može identificirati sa trojicom različitih bošnjačkih lidera).

„On je ključan za koaliciju“, objašnjava Amerikanac, „jer ako se BUP [njegova stranka] povuče iz koalicije, pada vlada.“

On je, kako objašnjava Amerikanac, vlasnik firme koja ima ugovor za odvoz smeća na širem području Sarajeva. Firma je formalno u vlasništvu njegovog zeta. Postojale su glasine da bi moglo doći do promjene, te da će konkurentska firma, u vlasništvu ministra policije, preuzeti posao.

„Međunarodna zajednica želi zaštititi ključna javna preduzeća kako bi se osigurao kontinuitet određenih usluga“, kaže evropska komesarka lideru ove bošnjačke stranke.

„O kojim poslovima je riječ?“, pita je on, s punom budnošću. Ranije, kada je govorila o stabilnosti i napretku na evropskom putu skoro je zijevao.

Ona mu zatim objašnjava da se radi o osnovnim uslugama „struja, voda, odvoz smeća…“

„Šta će se desiti sa postojećim ugovorima za gradske usluge?“

„Treba razraditi još neke detalje, ali mislim da bi bilo razumno razmotriti zamrzavanje javnih tendera kako bi postojeći aranžmani ostali na snazi jedan određen period.“

„Koji period?“

„Recimo tri godine“, kaže Amerikanac, koji se uključuje, jer komesara ne vlada detaljima.

„Mislim da bi pet godina bilo bolje… za državu“, veli bošnjački političar.

„Možda ste u pravu, ali to bi, bez sumnje, zahtijevalo da naš plan dobije podršku ključnih partnera u vladajućoj koaliciji“, izlazi s ponudom Amerikanac.

Lider ključne bošnjačke stranke pristaje uime svoje stranke odmah podržati plan, a nakon što je napustio rezidenciju, stranci ga porede sa Tonyjem Sopranom („only without class“).

S obzirom da se radi o književnoj fikciji, ne možemo znati da li se ovakav razgovor zaista vodio, u Palmerovom prisustvu. To, u konačnici, nije ni važno. U književnosti, a naročito realističkoj, kakav je ovaj roman, nije važno da li se nešto desilo, već da li je uvjerljivo, odnosno da li, prema piščevom mišljenju, tako funkcionišu stvari.

U tome smislu, premda se radi o fikciji, navedena scena je dobro i dragocjeno svjedočanstvo o tome kako, u očima visokorangiranog američkog diplomate, izgleda bh. politička zbilja i odnos “međunarodne zajednice“ prema malignoj i skoro sveprožimajućoj korupciji u našem društvu.

Na kraju, prisjećajući se prošlogodišnje misije Palmera i Angeline Eichhorst (koja neodoljivo podsjeća na radnju romana); zatim prisjećajući se svega što se kasnije zbivalo – i što se još uvijek zbiva, neću otvarati pitanje na koji su način zapadne diplomate osigurale pomoć određenih političkih partija u Sarajevu za izmjene izbornog zakona. Čitaoci zasigurno mogu sami doći do valjanih odgovora.