“Sva sreća da lideri drugih vjerskih zajednica ne siju mržnju i prijetnje, ali za svaku osudu je i ovaj jedan”, reče predsjedavajuća Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Cvijanović.
Teško da ima veće laži izrečene u javnom prostoru u dužem vremenu!
Cvijanović je zadnja (ne i posljednja!) u nizu horskog i koordiniranog obrušavanja na reisul-ulemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Huseina Kavazovića.
Ova njena antologijska izjava prepuna gluposti i beščašća odražava ono što se u tim političkim krugovima misli ne samo o Kavazoviću, već i Bošnjacima u cjelini.
Ona je vrhunac sistemskog nastojanja dehumanizacije Bošnjaka.
Prethodi joj preduga historija napada, ponižavanja, spletki, najbrutalnijih kršenja zakona, principa, udaranja na zdravi razum, nepravde…
Frustracija se u Bošnjacima gomila već decenijama.
I sada je proključala. Pod kožu više ne može!
Sve su glasniji zahtjevi da se prekine s sve aktivnijim provođenjem velikodržavnih politika i napadima na Bosnu i Hercegovinu.
Bošnjaci se sve manje libe reći šta im je na srcu. I neće više popuštati “zarad mira u kući” koja im je već žestoko devastirana.
A druge kuće nemamo. Niti hoćemo da imamo. Ova je i naša i u njoj nas više ne može samo podrazumjevati. I nije nam dovoljno samo “pravo da živimo u Bosni i Hercegovini”, kako ne tako davno reče jedan visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH.
Dotjerani smo do zida!
Glupi nismo! Vidimo i više nego dobro šta se dešava. Vidimo kako se sve otvorenije plete omča koja se hoće staviti na naš vrat. Vidimo i kako se udovoljava ekstremistima, diktatorima, autokratama…
Nemamo više sabura! Iscurio je kroz očajnička, prijateljska upozorenja da nas se ne ponižava, da nam se ne nameće krivica samo zato što smo svoji na svome, što smo preživjeli i odbranili se kada niko nije vjerovao da to možemo, plativši krvavu cijenu, što želimo pravdu koju smo davno zaslužili…
I ne zanima nas više šta će ko reći, kako će naše uspravljanje kičme ocijeniti.
Dosta je više!
