U posljednje vrijeme češće se susrećem s terminom “radikalizacija Bošnjaka”.
Pitaju me to i strani prijatelji i poznanici. A ima i onih koji baš ne mogu razumjeti haman pa ništa u Bosni i Hercegovini.Šta je to “radikalizacija Bošnjaka”?I kako se ona uopće manifestira.
Zadnji razgovor na ovu temu imao sam baš nedavno. Sagovornik baš nije umio da objasni šta podrazumijeva pod “radikalizacijom Bošnjaka”.
Je li to – pitao sam – ta “radikalizacija” u kojoj Bošnjaci listom navijaju za reprezentaciju Hrvatske, a “vatreni” im uzvrate veličanjem “Herceg Bosne”?
Je li to – pitao sam – ta “radikalizacija” u kojoj Bošnjaci listom pune hale i sale neke tamo Cece?
Je li “radikalizacija Bošnjaka” to što je narodu koji je preživio genocid “prirodno” da ratni zločinci koji su ih progonili, palili, silovali, klali… slobodno šetkaju Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko, dok i najniži pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine treba dobrano razmisliti da li mu je pametno preći granicu, posebno onu na istoku. Jer bi ga tamo mogla dočekati izmišljena optužnica.
Bošnjaci su već decenijama izloženi dehumanizaciji. Njima se sistemski uskraćuju najosnovnija prava, negiraju se i nepobitno i najboljim pravnim mehanizmima utvrđena istina o genocidu i agresiji…
Uporno ih se gura u torove, nastoji od malih nogu zatrijeti identitet, tjera ih se da pjevaju Svetom Savi i ne smiju zaobići nikakvu manifestaciju “Herceg Bosne”.
“Radikalizirani Bošnjaci” nisu ni pljunuli negatora genocida. Nekmoli da su bacili kamen na njega.
“Dostojanstveni prezir” je vrhunac “radikalizma” Bošnjaka.
S druge strane svako malo nam se postrojavaju raznorazne četničke formacije, Rusija je s obje noge u barem polovini Bosne i Hercegovine, Bošnjacima se onemogućava korištenje i najosnovnijih ljudskih prava…
Narod kojeg ima možda i dvije trećine po trenutnom sastavu stanovništva, u najboljem slučaju se svodi na jednu trećinu. Stranci kojima se obrate za pomoć, čak i ako su voljni to uraditi, ubrzo upadnu u utabanu stazu u kojoj se samo od Bošnjaka mogu dobiti ustupci, jer je jedino njima stalo do Bosne i Hercegovine.
Na drugoj strani jača radikalizam, ratni zločinci su na pozicijama a osobe s crne liste naturaju se na čelo državnih institucija i budu izabrani presudnim bošnjačkim glasovima.
I onda se Bošnjacima spočitava “radikalizam”.
Narodu koji je preživio genocid. Narodu koji se odupr'o agresijama. Narodu kome je osveta – pravda. Narodu koji hoće da se poštuju zakoni. Narodu koji pita zašto – kao demografska većina mora biti i vječno ostati politička manjina?Narodu koji upre prstom i kaže – a šta je ovo? Ovo što ovi drugi rade je – ok?
Priča o “bošnjačkom radikalizmu” je odraz duboko ukorjenjene predrasude da je “radikalizam prirodno stanje muslimana”. I, pošto su Bošnjaci uglavnom muslimani, “normalno” je da su samom tom činjenicom i radikalni.
Istinski radikalizam susjeda, a pogotovo komšija je – “prirodno stanje”, “datost koja se ne može promijeniti”, čak i “kolektivna sramota” istih, ali se priznaje i njeni su predstavnici “normalni” sagovornici.
Bošnjaci nisu “baždareni” za radikalizam. A pogotovo ne terorizam. Iako su bili suočeni s nestankom, tokom agresija nije zabilježen niti jedan jedini akt bilo kakvog nasilja, odmazde…
Nije se desilo da se kamion pun eksploziva detonira na nekom od beogradskih mostova (kao što se detonirao na mostu koji povezuje Rusiju s okupiranim ukrajnskim Krimom, na primjer)…
Jeste bilo imbecilnih i za svaku osudu pokušaja i zlodjela poslije rata koje su činili uglavnom “mudžahedini”. Za većinu njih pokazalo se da su bili strani špijuni.
Bošnjaci su se s takvima obračunali u skladu s zakonom. Možda će neko reći da upravo ovaj tekst odražava sve ono što je “bošnjački radikalizam”.
Ako je to tako, onda oni stvarno nemaju pojma šta je radikalizam.
