Milorad Dodik, (još uvijek) član Predsjedništva BiH, otišao je do Beograda da bi regionalno proslavio nastup Svena Alkalaja. “U onome što je Sven Alkalaj na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a govorio o Christianu Schmidtu, ima dosta istine, odnosno istina je sve ono što je rekao o Schmidtu, ali trebao je da kaže da je to radio i ranijih godina, a ne samo u ovom slučaju koji dotiče muslimane”, kazao je Dodik, jedva se suzdržavajući od likovanja za koje je, ruku na srce, imao puno razloga.

Manipulacije i podvale

Njemu nesumnjivo najvažniji jeste da su – konačno – BiH i Rusija imale zajedničke stavove o Christianu Schmidtu, pri čemu su Alkalajevi bili još oštriji od onih koje je iznijela ruska ambasadorica. Drugi, nimalo manje važan, jeste apsolutno suglasje Dodika i Alkalaja o “destabilizirajućoj ulozi visokog predstavnika u BiH” i podrška izvornom Daytonu, o čemu lider SNSD-a sve zna, a treći je njihov unisoni stav spram SAD-a. Doduše, Alkalaj je prozvao (onako čaršijanerski) Gabriela Escobara, specijalnog američkog izaslanika za Zapadni Balkan, dok je Dodik svoju oštricu i dalje zadržao na američkom ambasadoru u našoj zemlji Michaelu Murphyju, ostrvljujući se na njegovu izjavu kako Alkalajev govor ne odražava državnu politiku BiH: “Nije američki ambasador taj koji utvrđuje državnu politiku BiH. To govori kako oni doživljavaju BiH”.

Sjednica Vijeća sigurnosti je imala samo jednu tačku dnevnog reda, našu zemlju, i produženje mandata Misiji Althea, odnosno ostanak EUFOR-a u BiH. Što je, srećom, očito usaglašeno bez Alkalaja, čim je Rezolucija usvojena. Sam Alkalaj je, u svome nastupu, dao dovoljno argumenata protiv, između ostalih i tvrdnjom kako “čak možemo reći da je izborna kampanja bila mirnija od prethodnih, iako je bilo sporadičnih pojava secesionističke i nacionalističke retorike”. Nije objasnio da li u te sporadične pojave ubraja i Dodikovo obećanje kako će 49 posto bosanskohercegovačke zemlje ponijeti na cipelama, ali jeste ustvrdio kako je Schmidt kriv što smo čekali na izborne rezultate toliko dugo: “Brojanje izbornih rezultata je otežano, utvrđeno je niz nepravilnosti, pa čak i pojava falsifikovanih izbornih listića”?! No, po mom skromnom izboru, ubjedljivo najveća laž s kojom je Alkalaj nastupio u New Yorku je sljedeća: “Ja, kao etnički Jevrej iz Bosne i Hercegovine, u tom novom izbornom sistemu nametnutom od visokog predstavnika, nemam više nikakvih prava, mogućnosti niti šansi da učestvujem adekvatno u izbornom procesu”. Što je arhetipski primjer manipulacije i podvale, jer naprosto njemu kao etničkom Jevreju Schmidtovim odlukama nije ni na koji način promijenjeno pravo ili šansa da učestvuje u izbornom procesu. Ostala je ista kao što je i bila. Međutim, nametnutim izmjenama, u Klub Ostalih po prvi put ulaze i delegati iz svih kantona. I zato, umjesto polemike sa odnekidan (i) Dodikovim ambasadorom u UN-u, evo kratkog podsjećanja na obje odluke visokog predstavnika tako zdušno napadnute u Vijeću sigurnosti.

Dom naroda Federacije BiH sada ima 80 delegata, imao je 56. Klubovi Srba, Bošnjaka i Hrvata broje po 23 delegata (umjesto 17), a Klub Ostalih umjesto ranijih 7, ima 11 delegata, najmanje jednog iz svakog kantona. Dobili smo i rokove, pa kantonalne skupštine ne mogu blokirati delegiranje u Dom naroda, jer će to – ako zakažu – uraditi CIKBiH. Za izbor predsjednika i potpredsjednika FBiH također postoji rok, a za nominovanje kandidata prvo treba 11 glasova u svakom klubu, pa ukoliko klubovi ne predlože kandidate u roku od 30 dana, dovoljno je sedam glasova po klubu, odnosno svega četiri nakon 55 dana. Predstavnički dom FBiH dobio je rok od 30 dana da glasa o predloženim listama. Nakon izglasavanja, lista se dostavlja na glasanje i Domu naroda. Ograničen je i set pitanja koja definišu šta je to vitalni nacionalni interes, čime se sprečava njegova zloupotreba. Ustavni sud FBiH bira članove Vijeća za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa iz reda sudija tog suda. Amandmanima na Ustav Federacije BiH regulirana je obaveza na međusobnu saradnju, koordinaciju i dogovor, ali su postavljeni i rokovi za donošenje zakona, što bi trebalo da prevaziđe dosadašnju praksu čuvanja zakona u ladicama. U konačnici, visoki predstavnik je nametnutim odlukama presjekao federalnu političku trakavicu, koliko god na njega jurišali razni alkalaji, a zapravo političke partije sa sjedištem u Sarajevu koje su u svim ovim izmjenama prepoznale samo strašni ustupak HDZ-u BiH.

Puno sam puta već pisala kako je riječ o jalovim alibijima za vlastiti nerad, pa se ne mislim ponavljati, no ne mogu a da se ne osvrnem na nekoliko teza koje posljednjih dana i mjeseci (ratni) huškači izbacuju u prvi plan. Jednu od njih je plasirao u New Yorku i Alkalaj: riječ je o Aneksu 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma i povratku. Doima se krajnje licemjernim čuti bilo koga iz vlasti BiH da kuka za povratkom, s obzirom na to da znamo koliko su malo, premalo, gotovo ništa uradili da taj povratak prvo omasove, a onda i politički artikuliraju na način da povratnici – na cijeloj teritoriji BiH – dobiju prava koja im pripadaju. Vjerovatno će me stranački botovi demantirati tezom o pravima Hrvata i Bošnjaka u RS-u, odnosno različitim entitetskim pravilima, no unaprijed uzvraćam podsjećanjem na izbor delegata u Domu naroda BiH kada je SDA dala SNSD-u potrebnu većinu (slučaj Mladen Ivanić). Šta hoću reći? Ako se SDA i SNSD tako lako dogovore o pozicijama, čemu poslije kuknjava Dodik nas je izigrao? I je li priprema za neke nove kuknjave sličnog tipa razlog Alkalajevog duhovnog jedinstva s Miloradom Dodikom? Pri čemu se nikako ne smije zaboraviti da je na ambasadorsku poziciju Alkalaja imenovao Željko Komšić, koga posljednjih dana optužuju kako je i najveći uzročnik partijskog nastupa u New Yorku za koji čak ni SDA nema riječi (pune) hvale. Meni se pak puno važnijim čini (sarajevsko) pristajanje na partijske ambasadore, pa samim tim i na štetu koju svojim nastupima proizvode za BiH.

Hajka

Zagovornici (oni pravi) građanske države razočarano konstatiraju kako su od Schmidta očekivali puno više – najmanje primjenu presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, što nas opet upućuje na učinak domaćih vlasti jer evropska pravna stečevina naprosto nije u mandatu OHR-a. Već Parlamenta i vlasti BiH. E, to onda otkriva uzroke progona Schmidta, EUFOR-a, EU i SAD-a iz BiH. Čini se da je ponuda kandidatskog statusa zbacila sve maske: sada, kada smo nadohvat ruke procesa koji zaista znači evropske reforme i težak, ali realan put euroatlantskih integracija, Sarajevo i Banja Luka su jedinstveni, ne valja Schmidt. Tačno je, OHR i put ka EU nisu kompatibilni, ali ako se već Bruxelles ne buni, čemu ovolika hajka onih koji su se do jučer zaklinjali u EU i NATO? Da je dara prešla mjeru, svjedoči i saopćenje Islamske zajednice, koja poziva bošnjačke političke lidere da se dohvate svog posla i poštuju procedure. A kolika je šteta Bosni i Hercegovini već napravljena i koje posljedice implicira, nisu spremni analizirati ni najveći domaći zagovornici građanske BiH. Bit će da se uzdaju u prosperitet koji spojeno nude Dodik i Alkalaj. Birajući Rusiju.