Užasavajući zemljotres koji je pogodio jug Turske i Siriju potisnuo je u drugi plan ratna zbivanja u Ukrajini, no kako se bliži 24. februar, valja očekivati brojne analize godine koja je promijenila lice svijeta. Ono najvažnije je odavno jasno: patnjama Ukrajinaca se ne nazire kraj, ruske rakete i dalje siju smrt – ovog vikenda intenzivirani su napadi na Harkiv – a Kremlj ne odustaje ni od svojih otrovnih strelica namijenjenih Balkanu.

Rusija, ljudska prava i slobodni mediji

Bosna i Hercegovina je, obaviješteni smo iz Ambasade Rusije u Sarajevu, postala (ni kriva ni dužna) dio Februarskih teza, koje su sročile mlade diplomate povodom svog dana.

Iz brojnih objava nejasno je gdje su tačno regrutirani ovi pioniri ruske diplomacije, ima li ih i na našim prostorima, no da visoko kotiramo, dileme nema: ako je prvo mjesto u tezama pripalo obećanju o nastavku invazije do posljednjeg Ukrajinca, naredna tri mjesta stavovima Rusije o Zapadu, Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, a onda čak dvije teze koje se bave nama, jasno je da imamo razloga za ozbiljnu brigu. Iskreno, nema tu ničeg posebno novog, ponavljanje iste mantre (ne)prikrivenih prijetnji koju smo toliko puta čuli ne može zasjeniti ni degutantna briga za ljudska prava i slobodu medija. Rusija je tradicionalno privržena ljudskim pravima i slobodnim medijima, ko ne vjeruje, može prebrojati leševe neistomišljenika Putinovog režima koji svako malo isplivaju i po Evropi, a Reporteri bez granica su registrirali 37 ubijenih novinara u njegovoj eri. Deutsche Welle je prošle godine objavio kronologiju uništavanja neovisnih medija u istom periodu, što zakonskim rješenjima, što dekretima i konačnu pobjedu Vladimira Vladimiroviča koja – pazi sad – koincidira sa početkom invazije na Ukrajinu, kada su ekspresno ugašene posljednje tri neovisne medijske adrese, među njima i Novaja Gazeta s dobitnikom Nobelove nagrade za mir Dmitrijem Muratovom na čelu, ikonom ruskog i međunarodnog novinarstva.

Sad su, eto, mladi ruski diplomatski naraštaji angažirani na širenju svoje tradicije na našu zemlju. Što će reći da na listu dosadašnjih prijetnji miru, OHR-u i samom visokom predstavniku Christianu Schmidtu valja dodati i ove dvije stavke. Problem je utoliko veći što su i domaće vlasti naklonjenije ovakvoj vrsti razumijevanja ljudskih prava i slobode medija. I ako bi se na prvu moglo reći da odani putinovac Milorad Dodik vodi za prsa jer je u Republici Srpskoj već pokrenuo kriminalizaciju klevete – što je prvi korak uvođenja u zakon discipliniranja medija – nema puno razloga da vjerujemo kako Federacija ovu vrstu inovativnosti ne bi zdušno podržala. Domaća tradicija postdejtonske vladavine i sami karakter i način vlasti – puno puta sam to napisala – ne kriju svoju odanost autoritarnim režimima. Oni Putinu zavide. Zato je dobra vijest što je Delegacija Evropske unije u našoj zemlji reagirala i javno i jasno i promptno. To je valjda jedini način, tim prije što je granica EU danas u Gradišci, pa je jačanje euroatlantske perspektive naše zemlje – razumije li to zvanični Bruxelles? – strateško ulaganje u sigurnost kontinenta. Dodik može, ali i ne mora biti (pre)ozbiljna prepreka na tom putu, jer i iz Beograda sve češće Drinu preplivavaju vijesti kako svojim djelovanjem šteti i Srbiji koliko i BiH. Tome bez sumnje doprinose i sve jasnije definicije srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića o relacijama i s Rusijom i sa Zapadom. Rusija je emotivna veza (na čijim je talasima i sam gradio autoritarni režim), ali će Srbija, obećao je, ostati na evropskom putu.

A šta kaže SPC

Ante Tomić je, prije nekoliko mjeseci, iznio zanimljiv podatak: u cijeloj Ruskoj Federaciji, po tamošnjem popisu, živi 1.500 Srba. A samo u Beču više od 100.000! Ima jedan cijeli, mali srpski Beč, poentirao je Tomić. E tu negdje, na pola puta između srpskog Beča i austrijske prijestonice, saznali smo prošle sedmice, postoji do sada neotkrivena tradicija o kojoj nas je obavijestio (i otplesao je, iako nije bilo njegovog orkestra) Milorad Dodik. Svetosavski bal. To je “nešto što svakom Srbinu, pogotovo u dijaspori, znači dodatnu poveznicu s maticom”, objasnio je predsjednik Republike Srpske na Twitteru, gdje smo saznali da se na balu družio sa Vučićevom suprugom (Vučića na Dodikovom nalogu nije bilo). A šta kaže SPC, je li to haram ili halal, duhovito kao i uvijek reagirao je Srđan Puhalo koji je i ovako prokomentirao događaj: Kod nas u Kalinoviku balovi u čast Svetog Save se održavaju od 1899. godine – kakva je tradicija u drugim srpskim krajevima? Koliko se zna, niko mu iz Rusije nije odgovorio. Ne znači da neće, kao što ni Dodik s leptir-mašnom ne mora da znači makar najavu promjene kursa. Mnogo je važnija spoznaja – kako naša, domaća tako i evropska – šta hoćemo i koliko je u ovom času velika šansa da ka tome konačno i krenemo. To je ogromna zadaća za Vijeće ministara BiH, no ne može samo. Treba nam pomoć Evropske unije i SAD-a, ali i domaćih snaga. Ne biraju samo Srbi između Beča i Moskve, i Bošnjaci su sve podložniji antizapadnim sentimentima. Ako smo spremni učiti na tuđem iskustvu, da ne kažem nesreći, kad već zaboravljamo lekcije iz vlastite prošlosti, imamo svjež primjer: cio svijet pomaže Turskoj i Siriji, ali su Evropa i SAD najbrže i najvelikodušnije reagirale. Ne zato što najviše i imaju pa mogu, već zato što je u epicentru vrijednosti demokratskih društava čovjek.